Bibla dhe Kurani Studime Komperative
Time ovako kaže u svojoj knjizi Ruh-ul-alem (Bit Kosmosa): “Prvo, stvorenja imaju fikr-i misal-i daimi (vječni idealni uzor), koji je prva riječ, prva hipostaza, koji je duhovni a ne materijalni, i koja se prema tome ne može shvatiti razumom. Drugi stepen je madde-i gajr-i muntazime koji je druga izgovorena riječ, druga hipostaza. Iza ovoga dolazi treći stepen, sin to jest značenje svijeta, koji je treća hipostaza. Sav kosmos se sastoji iz ove tri klase. Sin je htio da napravi divnog boga pa je napravio boga koji je stvorenje.” Ove izjave, iako su komplikovane i nerazumljive, su doprle do Platona. [Postoji i predaja koje kaže da je Time bio jedan od Platonovih učitelja zato što je Platon rekao da je njegov veliki učitelj, Sokrat, prisustvovao zajedno sa Timeom na jednom skupu. Time je imao tri rada. Oni su Matematika, Pitagorin život i Bit kosmosa (Ruh-ul-alem). Dva su izgubljena. Njegova knjiga Bit kosmosa, koja nije izgubljena, je dala filozofima veliki posao zato što između ideje koja je izvedena iz prvih šest poglavlja ove knjige i Platonovog govora o Timeu (Timaeusu, Timeiosu) nema velike razlike.]
Platon je modifikovao Timeovu ideju. Platon je predložio postojanje tri boga. On je rekao:
Prvi bog je Otac. On je najviši, i stvaralac, i otac druga dva boga. On je prva hipostaza.
Drugi bog je osnovni, vidljivi bog, Očev vezir (predstavnik). On je nazvan Logos što znači riječ, shvatanje.
Treći bog je kosmos.
Po Platonu su značenja [ideje] bit postojanja. [Platonova ideja se odnosi na, i znači, postojanje, koncepcija, prototip. Ona u platonizmu znači nepromjenjiv vječno postojeći uzorak od kojeg su sve klase bića samo nesavršene kopije. Platon dijeli kosmos na dva svijeta. Prvi svijet je svijet koji se može opaziti, svijet ćula. Drugi je stvarni svijet, svijet ideja. Dok je stvarni svijet, ili svijet ideja, vječan svijet ćula se stalno mijenja.] Postojanje ideja ne ovisi o našem razumu i imaginaciji. One postoje u nematerijalnom životu koji je specifičan za njih. Platon upućuje svaku stvarnost, odnosno ideju, višim stvarnostima. Ovako se sve stvarnosti i ideje upućuju JEDNOJ apsolutnoj stvarnosti. Ova JEDNA apsolutna stvarnost – dobro – je bog. Druge velike ideje, ili stvarnosti, su pod njegovom komandom. Niže ideje su zlo i one su đavo. I druge niže ideje su pod njegovom komandom.
[Platon je rekao da je Otac bog, otac kosmosa, onaj kog on prihvata (vjeruje) kao JEDNOG i koji u sebe uključuje ideje i kog on naziva “dobro” i za koga vjeruje da je identičan sa bogom koji se kreće i živi. Ovo je prva hipostaza (biće ili uknum). Otac bog, to jest jedinstvo ideja, je stvorio duh koji je dao materiji njen sistematski red i koji je sasvim drukčiji od materije. Ovo je očev sin. Ovaj duh je biće koje je posrednik između stvaraoca i stvorenja. On je druga hipostaza.
Platon kao i drugi stari grčki filozofi, kao što su Pitagora i Time, su naučili ove svoje poglede i opservacije o duhu – kojeg su nazvali “druga hipostaza” iz knjiga poslanika Adema i Šita (Šisa) alejhimesselam i od vjerskih učenjaka koji su čitali i znali te knjige. Oni su onda, pokušavajući da ih objasne svojim nedovoljnim znanjem i kratkom pameti, iskrivili ove poglede. Plato kaže u svom Menon govoru da je duša vječna, da je došla na zemlju više puta, i da je vidjela sve na ovom dunjaluku (opipljivom svijetu) i na ahiretu (budućem, onom, neopipljivom svijetu). On u svom Phaidros govoru dijeli dušu na tri dijela: Prvi dio je razum koji je naklonjen idejama. Drugi i treći su dijelovi koji se odnose na težnje i osjećaje. Jedan od njih slijedi razum i vodi dobru to jest bogu dok drugi teži zlim tjelesnim željama.] Leš ili tijelo je tamnica u koju je duša bačena nakon njenog preliminarnog boravka u bestjelesnom svijetu ideja. [Ovako je nastalo čovječanstvo koje je napravljeno od duše i tijela.] Cilj morala je oslobađanje duše iz okova koji je drže svezanu u tamnici tijela. Seframk kaže da je put sticanja sreće sticanje vrlina i savršenstva. Platon kaže, “U vrlini je potpuno savršenstvo sreće. Vrlina i savršenstvo su zdravlje, spas i balans duše. Da bi postigli sreću dovoljno nam je da samo nastojimo da steknemo vrlinu i da ne razmišljamo o ovosvjetskim prednostima i žudnjama za nagradama na ahiretu.
Prema revakijjun filozofiji (stoičkoj školi), “Samo je dobročinstvo vrlina i samo je zlo grijeh. Zdravlje, bolest, bogatstvo, siromaštvo, pa čak i život i smrt, nisu ni dobri ni zli. Do čovjeka je da ih napravi dobrim ili lošim. Čovjek mora vjerovati u Allahovo dželle-šanuhu predodređenje, odnosno u sudbinu, i predati svoju volju Allahovoj dželle-šanuhu volji. Čovječanstvo je kao stado. Njegov čoban je zdrav razum (akl-i umumi) to jest logos koji je stvaralačka snaga prirode. Svi ljudi su braća. Njihov zajednički otac je zoz ili bog. Zoz je duša svog kosmosa. On je jedan i vječan (kadim). Drugi bogovi su njegovi dijelovi. [Revakijjun (stoicizam) je filozofija koju je osnovao filozof Zenon. Ovu filozofiju slijede neki grčki filozofi.]
Sljedbenici išrakijjun filozofske misli uključuju do te mjere mir i milost da kažu da se onaj, ko učini nekom dobro, bolje osjeća od onog kome je učinio to dobro. [Ovaj pravac u filozofiji se naziva ilumizam. Ilumizam je produžetak pitagorizma i platonizma. Ploin je osnivač neoplatonizma. On je usvojio Platonovu teoriju o idejama.]
Riječi, “Okus davanja je veći od okusa uzimanja,” koje se nalazi u današnjim jevanđeljima i koje se pripisuje Isau alejhisselam su identične s osnovnim principom išrakijjunske filozofije. [To znači da stoici i iluministi predstavljaju i prikazuju činjenicu, koju su preuzeli iz vjerskih knjiga i od vjerskih učenjaka, kao svoje poglede i pronalaske. Veliki učenjak islama imam-i Muhammed Gazali rahmetullahi alejh [504/1111. g.n.e.] u svojim knjigama El-munkizu mineddalal i Tehafut-ul-felasife ovo detaljno objašnjava i izlaže.
Filozofska škola koju je Platon osnovao je živjela zajedno sa svojim principima sedam ili osam stoljeća. Pogledi ove filozofije su se raširili dalje od Italije. Oni su imali najdramatičniji uticaj na aleksandrijsku školu, u trećem stoljeću.] Kada se Isa alejhisselam pojavio Platonova doktrina o tri hipostaze kao i njegovi drugi filozofski pogledi su se ve’ bili uvukli u aleksandrijsku školu u kojoj su bili podučavani. U stvari, čak je i Philo, čuveni židovski učenjak toga vremena, želio da uvede ovu doktrinu trojstva i u principe Musaove alejhisselam vjere. Želeći to, on je rekao, “Tevrat kaže da je svijet stvoren za šest dana. To je tačno jer je tri pola od šest. Broj dva je jedna trećina od šest. Ovaj broj je i muškog i ženskog roda. Bog je oženio razum i razumom dobio sina. Taj sin je svijet.” Philo je nazvao ovaj svijet i anđele (meleke) kelima-i ilahijja. To je bio efekat Platonove filozofije. [Platonizam, koji je kasnije nazvan neoplatonizam, je zadao najjači udarac nazaretskoj ili Isaovoj vjeri. Drugim riječima, treće stoljeće nove ere (hrišćanske ere), dok je neoplatonizam bio na vrhuncu svoje moći, je bilo istovremeno i period u kom je hrišćanstvo bilo vjera Rimske Imperije. Pristaše te filozofije su pokvarile ovu vjeru tevhida (jedinstva) koja se bazira na Allahovom dželle-šanuhu postojanju i jedinstvu i Isaovom alejhisselam poslanstvu. U ovu vjeru je takođe, kasnije, ubačena i idolatrija. Sv. Augustin, koji je živio u četvrtom stoljeću naše ere (354-430), je pokušao da preobrati Platona u hrišćanstvo – da ga hristijanizira. Augustinovi pogledi o Bogu, duši i kosmosu – koje on predlaže u svojoj knjizi de Trinite – koju je napisao sa ciljem da dokaže trojstvo, su identični sa Platonovom filozofijom. On je upotrijebio Platonovu izjavu, “Razum, želja i osjećanje sačinjavaju ljudsko biće” kao svjedoka za dokaz trojstva i rekao, “Iako tri osobe u trojstvu izgledaju različito one sačinjavaju jednog Boga.” On potvrđuje da su Platon i njegovi učenici shvatili pravoga Boga. On upotrebljava Platonove filozofske ideje kao oslonac i dokazuje da je “Riječ” stvaralac i da je Isa alejhisselam “Riječ”. Augustin kojeg hrišćani poštuju i prihvataju kao sveca potvrđuje da hrišćanski temelji, kao što su trojstvo i dobro i zlo, postoje u svim egzaktnim identitetima u Platonovoj filozofiji. On, povrh toga citira Platonove poglede kao dokument za dokaz trojstva. Pogledi osobe koja je umrla tri stotine i pedeset (350) godina prije nove ere su istovjetni sa osnovnim temeljima hrišćanstva. Teško pitanje za hrišćane da odgovore. Ovo podudaranje pokazuje da je Platon bio suvremenik Isaa alejhisselam. I to je istina. Ova istina je objašnjena u dvije stotine šezdeset i šestom (266) pismu knjige Mektubat koju je napisao veliki učenjaka islama, imam-i Rabbbani Ahmed Faruki rahmetullahi alejh. [Imam-i Rabbbani je 1034/1624. g.n.e. preselio na ahiret u gradu Serhend u Indiji.]
Nadalje, Toma Akvinski jedan od crkvenih ličnosti dvanaestog stoljeća nove ere je pokušao da dokaže Aristotelovom filozofijom hrišćanske principe a naročito trojstvo. Aristotel je bio Platonov učenik. Pošto je ova naša knjiga premala mi ne možemo u njoj spomenuti sve crkvene svece koji su bili odani branioci Platonove i Aristotelove filozofije. Ali, mi ćemo se dotaći jedne osvjetljavajuće činjenice koja će dati našim čitaocima realnije stanje stvari po ovom pitanju. Suprotstavljanje Platonovoj i Aristotelovoj filozofiji, ili njeno ne prihvatanje ili čak i najmanje kontriranje toj filozofiji su, tokom cijelog srednjeg vijeka pa čak i nakon ostvarivanja renesanse u Evropi, crkveni tribunali (sudovi) uzvraćali smrtnom kaznom koja se zvala inkvizicija. [Inkvizicija je, kao naročita ustanova papina, vladala u svim zemljama zapadne Evrope. Naročito je po zlu poznata inkvizicija u Španiji, gdje je auto da fe progutao hiljade nevinih žrtava.] Pitamo se kako ovo objašnjavaju današnji hrišćani, trinitarci? Sigurno je da su filozofije Platona (platonizam), revakijjuna (stoicizam), išrakijjuna (gnosticizam) kao i filozofije drugih grčkih škola imale odlučujuće uloge u formiranju principa hrišćanstva. Ovo je detaljno i sa dokazima objašnjeno u knjizi koja pod naslovom The Influence of Greek Ideas on Christianity koju je napisao Dr. Edwin Hatch.]
Kako se razumije iz prethodnih izjava koncepti kao što su čišćenje srca od zlih osobina, sticanje sreće usvajanjem lijepih moralnih navika, mirenje sa sudbinom, posjedovanje tevekkula (uzdanje u Allaha dželle-šanuhu), prihvatanje ljudskih bića sinovima i djecom Allaha dželle-šanuhu kao i prihvatanje Allaha dželle-šanuhu kao zajedničkog oca sviju, ne pripadaju isključivo jevanđeljima. O njima se raspravljalo među grčkim filozofima na stotine godina prije jevanđelja [i razni filozofi su ih pokušali objasniti na razne načine jer su ih podučavali Pejgamberi božanskih vjera.] Sigurno je da izjave, koje se odnose na trojstvo, nisu postojale u ranijim božanskim vjerama niti u originalnim kopijama jevanđelja nego su ih izmislili grčki filozofi i ubacili u jevanđelja koja su napisana nakon širenja hrišćanstva u Grčkoj i Aleksandriji.
Isa alejhisselam je rođen u mjestu u kom su stanovnici živjeli po principima Musaove alejhisselam vjere. On je sve do njegovog uzlaska [do vremena kada ga je Allah dželle-šanuhu živog uzdigao na nebesa.] radio sve po Musaovom alejhisselam zakonu (šeri’atu). On se pridržavao sa Izraelćanima zapovijedi koju su im bile dodijeljene. On je propovijedao i podučavao u sinagogama temelje Tore (Tevrata, Mojsijevog zakonika). Onim koji su se udaljili od Musaove alejhisselam vjere je pripovijedao Musaovu alejhisselam vjeru i učio ih načinima pridržavanja kako ta vjera propisuje. On je pazio Izraelćane koji su se strogo pridržavali te vjere. Jahja alejhisselam (Ivan krstitelj) je i njega kao i druge jevreje krstio u rijeci Jordanu. [Rijeka Jordan se nalazi u Palestini. Ona je duga 250 kilometara.] On je osunnećen (obrezan) kada je bio rođen. On nije nikog krstio. On je postio. On nije jeo krmetinu. On nije rekao, “Allah je ušao u mene. Ja sam Allahov ezeli (vječno u prošlost) i ebedi (vječno u budućnost) sin. Ja imam dvije prirode, odnosno, ja sam savršeno ljudsko biće i Allahov sin, to jest, božanstvo.” On nije rekao, “Ruh-ul kuds (Sveti duh) radi po očevim i mojim zapovijedima. Vjerujte tri božanstva to jest, Oca, Sina i Svetog duha.”On jeste rekao, “Ja sam došao da učvrstim Musaov (Mojsijev), alejhisselam, zakonik a ne da ga promijenim.” Sve knjige istorija se slažu po tom da među nazarećanima nije bilo trojstva ni za vrijeme Isa alejhisselama ni za vrijeme njegovih apostola. Izraz “tri bića” (tri hipostaze, tri uknuma) se među hrišćanima pojavio pred kraj drugog vijeka nove ere. Oni koji su vjerovali u doktrinu o tri bića su izvjesno vrijeme prikrivali ovo svoje vjerovanje od Isaovih alejhisselam sljedbenika (nazarećana) jer je ova njihova doktrina bila u potpunoj suprotnosti sa vjerom koju je Isa alejhisselam propovijedao. Oni su nastojali da ovo svoje vjerovanje potajno rašire. U međuvremenu su pristalice trojstva [tri boga] izdale Jevanđelje po Ivanu i takozvane apostolske poslanice (pisma), na primjer, Pavlove poslanice, koje su napisane nakon apostola. To je izazvalo mnoge svađe, polemike i razdor među nazarećanima – sljedbenicima Isa alejhisselama. I nazarećani koji su vjerovali da je Allahu dželle-šanuhu jedan (unitarci) i oni koji su vjerovali u trojstvo (trinitarci) su se marljivo potrudili i pokušali da popularišu svoje vjerovanje i savladaju protivnika. Pisari i jedne i druge strane su svakodnevno pisali nova jevanđelja i bezbrojne pamflete i poslanice koje su se pripisivale apostolima. Na kraju su se svađe toliko pojačale da su izazvale da se hrišćanski svijet početkom četvrtog stoljeća nove ere podijeli na dvije velike grupe. U prvoj grupi su bili hrišćani koji su ispovijedali da je Isa alejhisselam isto što i Allah i da među njima nema razlike. Njihov vođa je istanbulski biskup (episkop) Atanasije. S druge strane, drugi hrišćani su svečano izjavili da je Isa alejhisselam najuzvišeniji od svih stvorenja, Allahov dželle-šanuhu rob i Pejgamber (Poslanik). Njihov vođa je monah (kaluđer) Arius (Arije) i Eusebius, biskup Izmita (Nikomedije). [Prije njih je Junus Semmas, antiohijski biskup, rekao da je Allahu dželle-šanuhu jedan. Mnogi su se povratili na pravi put. Međutim, kasnije su popovi, pristalice trojstva, počeli obožavati tri boga i pokušali da rašire ovu doktrinu. Na ovaj se način broj onih koji slijede trojstvo povećao.] Sukobi između onih koji su vjerovali u trojstvo i onih koji su vjerovali da je Isa alejhisselam bio rob i Poslanik su izazvali duhovni nemir u narodu. S druge strane se državne afere nisu mogle ispravno obavljati. Na osnovu svega toga je car Konstantin Veliki odlučio da stane na kraj ovim neredima pa je 325. g.n.e. sazvao u Nikeji ekumenski sabor. [Nikejski sabor – (koncil ili opšti vaseljenski crkveni sabor) svesvjetski crkveni sabor koji je 325. godine sazvao Konstantin Veliki u vitinijskom gradu Nikeji radi rješavanja arijanskih raspri, svađa. Na njemu je arijanizam proglašen za jeres i donesen tzv. nikejski simbol vjere.] Ovom saboru je prisustvovalo eminentno sveštenstvo. Nakon dugih debata su sljedbenici Atanasija postali dominantni. Tri stotine sveštenika se složilo da je Isa alejhisselam jedinstveni Allahov sin, Allahov potomak, Allah od Allaha, svjetlo od svjetla, pravi Allah od istinskog Allaha. Sljedeće izjave su uzete i parafrazirane iz dvadeset trećeg poglavlja osme knjige istorije pod nazivom Nisfur i petog toma istorije Barunijus koje podnose izvještaj Nikejskog sabora: “Dva člana skupa, Karizamet i Mizunijus, dva biskupa, su umrla za vrijeme debata između Arijevaca i Atanasijevaca. Kada se sabor završio oni su u svojim grobovima proživjeli i potpisali napisanu odluku sabora i opet ponovo umrli.” U ta vremena, kada je bilo lako perom oživjeti mrtve, čak su i crkveni istoričari – od kojih se očekivalo da budu povjerljivi – su podlijegali žarkom pripovijedanju laži kao što je ova. Oni su se, ubacujući u nazaretsku (Isaovu) vjeru mnoštvo drugih sličnih čudnosti, vrtili oko ovih ismijavanja da bi, da tako kažemo, popularisali jednu ovaku vjeru u ime istine.
[Arijus je na kraju Nikejskog sabora, uz pomoć Atanasija i Aleksandra, aleksandrijskog biskupa, proglašen kafirom (nevjernikom) i bio je proklet. Arius je rođen 270. g.n.e. u Aleksandriji. [Postoji i predanje koje govori da je on rođen u Bengaziju]. On je živio još nekoliko godina nakon njegove osude (proklinjanja). U međuvremenu mu je bilo oprošteno posredstvom Eusebiusa, nikomedijskog biskupa, i prinudom cara Konstantina. Njega je, čije je ime sada bilo Arijan, car Konstantin Veliki pozvao u Carigrad (Istanbul). On je, usprkos velikih prepreka od strane biskupa Aleksandra skoro savladao trinitarce, kada je, 336. g.n.e. iznenada umro od velikih bolova. Poslije njegove smrti se njegova sekta bila puno raširila. Ovu sektu je i zvanično prihvatio i zaštitio nasljednik cara Konstantina, njegov sin Konstancije i njegovi nasljednici.
Atanasije je rođen 296. g.n.e. u Aleksandriji. On je bio čuven po svojim pogledima trojstva koje je predložio 325. g.n.e na Nikejskom saboru. On je 326. godine postao aleksandrijski biskup. On se strastveno borio protiv Arijeve sekte i činjenice da je Isa alejhisselam ljudsko biće i Poslanik. Njega su 335. g.n.e Arijevi sljedbenici osudili na saboru koji je održan u gradu Suru. On je četiri godine kasnije ponovo postao biskup na rimskom saboru. On je 373. g.n.e. umro u Aleksandriji. On je napisao knjigu protiv Arianizma. Dan sv. Atanasija se proslavlja 2. maja.]
Prema zapisniku Nikejskog sabora u tom stoljeću je bilo, svugdje, mnogo kopija jevanđelja. Bilo je nemoguće reći koje su ispravne a koje nisu. Sabor je diskutovao o pedeset četiri kopije jevanđelja. Sveštenici koji su tu bili prisutni su, kada su pročitali ove kopije jevanđelja, uvidjeli da pedeset jevanđelja nema osnove. Oni su odbacili ovih pedeset jevanđelja. Odlučeno je da su četiri kopije originali a da su ostala jevanđelja pokvarena. Od tada [325. g.n.e.] se ne priznaje nijedna druga kopija jevanđelja osim ove četiri [Matej, Marko, Luka, Ivan]. Sve druge kopije koje su postojale su bile uništene. Saboru je prisustvovalo preko dvije hiljade sveštenika. Većina prisutnih se saglasila sa Arijem i vjerovala je da je Allah dželle-šanuhu jedan i da je Isa alejhisselam samo Njegov rob i resul (poslanik). Međutim, pošto je Atanasije bio carigradski biskup većina biskupa se [iz straha da ne izgubi položaj] pridružila Atanasiju. Iako vjerske stvari zahtijevaju najveću pažnju i najdublju analizu i objašnjavanja ispravnih odgovora sveštenici su, iz straha da ne izgube položaj, ostavili Arija i njegove sljedbenike da izgube. Arije je nakon ovog bio ekskomuniciran. Atanasije je kasnije bio svrgnut s položaja biskupstva a Arije je bio pozvan u Carigrad. [Međutim, on je, kako smo ranije naveli, umro prije dolaska u Carigrad (Istanbul). Car Konstantin Veliki je već ranije primio Arijevu sektu.] Poslije smrti cara Konstantina su 337. g.n.e. između Atanasijevaca i Arijevaca izbili ozbiljni konflikti. Arijevci su nakon ove sve gungule ispali pobjednici. Arinizam je dugo vremena bio puno nadmoćniji. Kasnije su Atanasijevci postali dominantniji. Oni su podvrgli Arijevce raznim mučenjima i proganjanjima.
[Prema knjizi Kamus-ul-a’lam, “Car Teodosije (takođe poznat i kao Flavius Theodosius) je bio potpuno zabranio Arianizam. On je naredio da se Arijevci ubijaju.”]
Doktrina trojstva je osnovana i usvojena na Nikejskom (vaseljenom ili svesvjetskom) saboru. Ruh-ul-kuds (Sveti duh) je još uvijek bio neizvjesno pitanje. Trebalo je takođe uvesti i Sveti duh. Tako je, i to pitanje, takođe, bilo riješeno na saboru koji je održan 381. g.n.e. u Carigradu. Odlukama koje su usvojene na Nikejskom saboru je dodato sljedeće načelo, “Sveti duh je takođe Allah koga moramo voljeti. [On ima istu bit kao i otac i sin.] On izvršava sinovu naredbu. On se mora zajedno sa sinom obožavati.” Kasnije je rimska crkva unaprijedila ovaj koncept i rekla da Sveti duh izvršava očeve naredbe pa je s toga osnovno načelo, “Sveti duh izvršava naredbe i Oca i sina.” Ovu odluku je 440. g.n.e. prvo potvrdilo špansko sveštenstvo a onda i sabor koji je održan 674/1274. g.n.e u Lionu.
Nakon što su ovako odlučili o Svetom duhu došao je red na hazreti Merjemu. Sabor koji se 431. g.n.e. sastao u Efezu je odlučio da je ona zaista Allahova majka i da, prema tome, Isa alejhisselam otjelovljuje u jednoj osobi dvije prirode – ljudsku i božiju. Carigradski patrijarh Nestorijus koji je bio prisutan na saboru je predložio da se hazreti Merjema (Marija) nazove “Majka Mesije Isaa” što mu je donijelo čuveni nadimak Juda Iskariot.
[Nestorijus je bio sirijski sveštenik. Njega je imenovao carigradski patrijarh Teodosije II. On je bio izuzetno okrutan prema Arijevcima. On je spaljivao kuće, u kojima su se Arijevci sastajali, zajedno sa njihovim ukućanima. On se protivio izrazu “božija majka=Theotokos” koji je značio hazreti Merjem. On je znao jednog monaha kojem je mogao vjerovati. Taj monah se zvao Anastazius. On je živio u Antiohiji. On je pozvao ovog monaha u Carigrad i rekao mu da svugdje propovijeda. Anastasius je govorio, “Neka niko ne naziva Merjemu (Mariju) Allahovom majkom zato što je ona bila ljudsko biće. Ljudsko biće ne može roditi Allaha.” Njegovi govori su razdražili njegove protivnike, sveštenika Kirila (Kyrillos, Cyril) i njegove pristalice. Kiril je obavijestio o ovom papu Celestina I. Papa, koji je već bio ljubomoran na Nestorijusev veliki uticaj, i ogorčen zato što nije pitan za njegovo mišljenje o hazreti Merjem je 430. g.n.e. sazvao sabor na kom je izdao odluku da je hazreti Merjem “Allahova majka,” i zaprijetio Nestorijusu ekskomunikacijom. Ovaj događaj je još više pojačao uznemirenost. Shodno tome se 431. g.n.e. održao Efeški sabor na kom je prisustvovalo nekoliko čuvenih sveštenika. Sveštenik Kiril i njegove kolege su tražile od Nestorijusa da protumači i objasni svoje misli crkve koja se zvala Theotokos. Kasnije je crkva, jednoglasnom odlukom 159 biskupa, ekskomunicirala i proklela i Nestorijusa i njegovo vjerovanje Nestorijus je protjerivan u razna mjesta. On je na kraju, 451. g.n.e., umro u pustinji gornjeg Egipta koja se zove Velika oaza.
Nestorijus je imao tri tvrdnje:
1 — Isa alejhisselam otjelovljuje dvije jasno različite osobe: Riječ, odnosno boga, i ljudsko biće.
2 — Ove dvije karakteristike se ne ujedinjuju fizički. Njihovo ujedinjenje je bestjelesno.
3 — Hazreti Merjema je majka Isaa, ljudskog bića, a ne boga (Riječi).
Hrišćanska sekta koju je Nestorijus osnovao se zove Nestorijanizam. Danas, većina nestorijanaca živi u Siriji.
Dakle, načela i najvažnije vjerske principe, za koje protestanti i drugi hrišćani tvrde da su “min indillah” [poslani od Allaha], je osnovala jedna grupa koja se sastojala od nekoliko stotina sveštenika. Ovi sveštenici su mogli slobodno izabrati ili odbaciti teoriju koja je predložena kao vjersko načelo. Oni su je mogli promijeniti ili prekrojiti onako kako oni smatraju da ona treba biti u njihovoj vjeri. Hrišćanstvo je tako postalo vjera koju niko ko ima zdrav razum ne može prihvatiti. Ovo je razlog zašto se mnogi Evropljani koji su visokoobrazovani i naučnici odriču hrišćanstva. Velika većina njih je počašćena islamom. [Molimo vas da pogledate našu knjigu Why Did They Become Muslims koja je dostupna od Izdavačke kuće Hakikat Kitabevi, Fatih, Istanbul, Turska.]]
Nakon ovog karišika se pojavilo i pitanje je li dozvoljeno obožavati slike, idole, kipove i kumire zato što Musaova alejhisselam vjera zabranjuje obožavanje slika i kipova. Dakle, u ranim danima Isaove vjere su svi apostoli i njihovi učenici izbjegavali obožavanje kipova i slika. [Hrišćanstvo se raširilo po evropskim zemljama kao što su Italija i Engleska.] Pošto su stanovnici ovih država prvobitno bili neznabošci oni su bili naklonjeni obožavanju idola. [Oni su imali kipa i kumira za svakog boga u kog su vjerovali. Među njima je najsavršenija umjetnost bila izrada kipova, skulptura.] Kako se hrišćanstvo širilo po ovim zemljama izvjesni sveštenici su dali dozvolu da se [lažne] slike, koje su napravljene i koje se pripisuju hazreti Merjem, mogu duboko poštovati i obožavati. Nastale su svađe i prepirke zato što su se ovom suprotstavljala druga hrišćanska društva, koja su rekla da je to nesravnjivo sa suštinom vjere. Meteži su trajali do 787. g.n.e. U 171/787. godini je odlučeno na Nikejskom saboru da se ove slike i ikone [koje lažno predstavljaju Isa alejhisselama i hazreti Merjemu] trebaju obožavati. S druge strane, oni, koji nisu odobravali poštovanje i obožavanje ovih slika i kipova [ikona] se nisu prećutno složili sa ovom odlukom. Neslaganja i sukobi su se nastavili sve do 842. godine, kada su car Mihajlo (Mikhael) i njegova majka sazvali sabor u Carigradu. Na ovom saboru je zaključeno da je poštivanje i obožavanje idola, ikona [kipova, statua] i slika je jedan od osnovnih činova vjerovanja i ibadeta (obreda, bogosluženja). Proglašeno je da je svaki onaj – ko se protivi ovoj praksi obožavanja slika, idola, i kumira – jeretik.
[Rimska crkva se, sve od momenta kada je Rimska Imperija usvojila hrišćanstvo, ponosila činjenicom da su Petar i Pavle bili ubijeni u Rimu i hvalila se da je ona jezgro cijelog hrišćanstva.] Istočno-pravoslavna crkva (ortodoksna crkva) se 446/1054. godine oslobodila od jarma rimske crkve i postala pionir u osnivanju nove sekte koja se potpuno razlikovala od rimokatoličke crkve. Ortodoksna crkva i rimska crkva se ne slažu u mnogim osnovnim principima. Na primjer, pravoslavci ne priznaju papinu duhovnu poziciju. Oni odbacuju ideju da je on Isaov alejhisselam i Petrov predstavnik. Oni ne vjeruju da Sveti duh izvršava naređenja i Oca i sina. Oni ne priznaju stepen i’rada na ovom svijetu. Oni se pričeščuju hljebom koji je napravljen od kiselog tijesta. Njihovi sveštenici se žene. Mržnja pravoslavaca prema papstvu i njegovom dosljednom razjedinjavanju je bio dovoljno jak alarm da probudi pape iz njihove ravnodušnosti (gafleta). Ali, oni su bili previše uobraženi (gurur) i arogantni (kibir) da nauče lekciju. Šta više, papina arogancija i uobraženost i apatija, i indiferentnost kardinala se čak i povećavala. Tako je 923/1517. g.n.e. ponikao protestantizam, drugo odvajanje od rimokatoličke crkve. Papa Liyman X (Julius II) je 1510. g.n.e., slijedeći stari obićaj, dao dužnosti ispovijedanja njemačkog naroda dominikanskim sveštenicima. Ova naklonost je opekla augustijanske sveštenike. Oni su izabrali katoličkog sveštenika Lutera za svog vođu. [Martin Luter je bio Nijemac. On je rođen 1483. g.n.e. u Eislebenu gdje je 953/1546. godine i umro. Luter je odbio papino ispovijedanje i saslušavanje i predložio 95 principa koji su oblikovali protestantska načela. Većina njemačkih vladara je slijedila Lutera. Protestantizam, kakvog ga je Luter osnovao, priznaje samo jevanđelja. On ne priznaje ni papu. On odbacuje stvari kao što su, na primjer, potpuno ostavljanje svijeta, zabranu ženidbe sveštenika, i ispovijedanje.
Izvjesno vrijeme nakon Lutera se pojavio Kalvin. On je uveo izvjesne reforme u protestantizam. On je osnovao jednu potpuno novu sektu. [Jean Calvin je Francuz. On je rođen 1509. g.n.e. Umro je 1564. godine u Ženevi.] Sekta koju je on osnovao se naziva kalvinizam. U ovoj sekti nema mjesta za očito (zahir) obožavanje (ibadet). U njoj nema papstva, biskupstva i sveštenstva. Kalvinisti ne vjeruju da je kiseli hljeb koji jedu na pričešću isto što i Isaovo alejhisselam tijelo. Oni su odobrili obožavanje prošlih hrišćanskih svetaca [naročito apostola]. Oni potpuno oslobađaju čovjeka od njegove djelomične volje (irade-i džuz’ijje) i vjeruju da je već određeno hoćemo li otići u raj ili pakao.
Sekte koje su osnovali Luter i Kalvin su kasnije razjedinjene na razne podgrupe. Danas u Njemačkoj i Engleskoj ima najmanje pet stotina raznih hrišćanskih sekti koje nose ime protestantizam.
Kako nam ovi istorijski detalji pokazuju, današnja hrišćanska načela kao što su trojstvo i tri hipostaze, obožavanje koje se odnosi samo na srce i dušu (batin ibadet), i, shodno tome, ne obožavanje onako kako nam pokazuju jasne (zahir) zapovijedi jevanđelja, nisu istinite i pouzdane biblijske zapovijedi. Oni su nešto što su sveštenici i crkveni skupovi kasnije napravili, i osnovali, radi raznih sumnji i razloga. Između katolika i protestanata su nastale velike protivrječnosti u osnovnim vjerovanjima hrišćanstva kao što su, pričešće (iša-i Rabbbani), papin hilafet, Isa alejhisselamovo i Petrovo predstavništvo, svetost prethodnih svetaca, to jest apostola, razne dijete i gozbe, izmišljene slike hazreti Merjeme s Isaom alejhisselam u naručju, obožavanje portreta i ikona, svešteničko opraštanje grijeha i prodaja mjesta u raju [za izvjesnu sumu novaca]. Njihovo razilaženje je došlo do te mjere da prema svakoj grupi svaka druga grupa zaslužuje pakao. S druge strane, prema izvjesnim drugim sveštenicima, što vjeruju i protestanti i katolici, obje grupe su ispravne u svojim izjavama jer je tvrdnja zasluge pakla – koju svaka grupa pripisuje drugoj grupi – inspiracija Svetog duha. [Drugim riječima obje grupe zaslužuju pakao, i katolici i protestanti.]
Nesuglasicama o tri hipostaze, koje su započele dvije stotine i pedeset godina poslije početka hrišćanstva i koje se nastavljaju među raznim crkvama do današnjih dana, nema broja. Uprkos tome, sve hrišćanske sekte se slažu po pitanju doktrine da je bog suština koja je sastavljena iz tri hipostaze (Oca, sina i Svetog duha). Svaka sekta ima različito vjerovanje o prirodi ove tri suštine, o prirodi njihovog jedinstva i njihovom međusobnom odnosu. Jedni misle da se pod pojmom tri bića (tri hipostaze ili tri osnove) misli na tri atributa jedne bitne osobe a ne na tri različite osobe. Drugi misle da je hipostaza logos (ilm, znanje) ta koja se ujedinila s Mesijinim tijelom. Ono je kao savršeno ujedinjavanje vina i vode. Pripadnici melekaijje (melchite ili melkite) sekte – hrišćanska crkva u Siriji – vjeruju da je ono kao kada sunce obasijava kristal Nestorijanci vjeruju da je bog postao krv i meso i postao Mesija. Ja’kubijje sekta (monophysites) vjeruje da se bog pojavio u ljudskom biću. Ova pojava je kao pojava meleka (anđela) u ljudskom obliku. Prema drugim sektama bog se ujedinio s ljudskim bićem kao što se nefs ujedinjuje s tijelom. Na ovaj način su u Isaovu alejhisselam [nazaretsku] vjeru ubačene stvari koje ni razum ni logika ne mogu nikad prihvatiti. Alimi nauke o kelamu i oni koji imaju razum su dokazali da su sva ova vjerovanja netačna. Oni koji hoće da znaju više o ovom se mogu obratiti knjigama ovih učenjaka. Pošto protestanti nisu bili u stanju da dadnu odgovore na odgovore i zamjerke koje su im upućene u nauci kelama oni nemaju drugog načina već da kažu, “Ovo je jedna od božijih tajni koje ljudski razum ne može shvatiti.” Ne treba ni spominjati koliko vrijedi jedan ovakav odgovor u očima razboritih ljudi.
Uprkos ovih svih činjenica izvjesni istaknuti protestanti tvrde da Kur’ani kerim [haša] nije istinita nebeska knjiga zato što u sebi ne sadrži doktrinu trojstva. Ovo bi se moglo uporediti sa narkomanom koji je došao kod zlatara da mu proda hašiša. Kada mu je zlatar rekao da on nema hašiša zato što ne trguje s hašišom, već s dijamantima i dragim kamenjem, narkoman mu kaže, “Onda ti nisi pravi trgovac.” Ni ova protestantska izjava nemaj vrijednosti kao ni druge njihove izjave.
Zapažamo da hrišćanski misionari počinju da među muslimanima sistematski šire ovu svoju doktrinu trojstva. Nažalost, vidimo da su oni prevarili neke neuke muslimane. Na primjer, oni, naročito kada hoće da disciplinuju i zastraše djecu, pokazuju prstom prema nebu i kažu, otac Allah i djed Allah, kao da je Allahu dželle-šanuhu na nebu. U Kur’an-i kerimu, u suri Ihlas, je jasno rečeno da se Allah dželle-šanuhu ne smije nikada nazivati otac i djed. Allah dželle-šanuhu nije rođen i nije postao. On nije otac, sin, djed i nije na jednom izvjesnom mjestu. Allah dželle-šanuhu nije na nebu. Allahu dželle-šanuhu je sveprisutan i svemoćan. On je posjednik i vladar svega. Vjerovanje da je Isa alejhisselam otišao na nebo i sjeo na njegovu desnu stranu, i da je Allahu dželle-šanuhu na nebu je doktrina koja je kasnije ubačena u hrišćanstvo. Mi muslimani moramo biti jako oprezni u ovim stvarima. Mi se moramo suzdržati od riječi i djela koja mogu oštetiti pa čak i uništiti naše vjerovanje (iman). Mi moramo naučiti našu djecu i rodbinu šta je iman (ispravno vjerovanje) a šta kufr (nevjerstvo), koje riječi i djela izazivaju kufr, i pomoći im da se sačuvaju od tih djela i riječi. Mi im ne smijemo dozvoliti da gledaju televizijske programe i filmove koji propagiraju hrišćanstvo niti im smijemo dozvoliti da čitaju knjige iste prirode. Mi se moramo ježiti i drhtati od straha da nam se naše najdragocjenije imanje – iman – ne ošteti. Mi moramo podučavati našu djecu našu aziz (svetu) vjeru u njenoj originalnoj čistoći upravo onako kako su nam je naši preci dali na amanet, koji su, da bi je sačuvali, za nju žrtvovali svoju krv i živote. Mi moramo istrenirati i obrazovati omladinu koja vjeruje i koja će zaštititi ovu vjeru i, koja će kada treba, za nju položiti svoje živote. Mi moramo samo ovakvoj omladini koja vjeruje predati našu vjeru na emanet.
Mi ćemo, prije nego što završimo naše predavanje o trojstvu, iznijeti podatke o Pavlu koji je u hrišćanstvu prihvaćen kao jedan od najvećih svetaca. Pavle je imao najistaknutiju ulogu u rastavljanju hrišćanstva i judaizma i pretvaranju hrišćanstva u vjeru koja je pomiješana sa grčkim elementima i idolatrijom. H.G. Wells piše na stotinu dvadeset i devetoj i stotinu i tridesetoj stranici svoje knjige A Short History of the World da je Pavle najistaknutija figura u osnivanju hrišćanstva. Njegov opis Pavla se može parafrazirati na sljedeći način, “Ovaj čovjek nije nikada vidio Isa alejhisselama niti je ikada čuo njegove propovijedi. [Pošto je bio jevrej iz Tarsa] njegovo prethodno ime je bilo Savle. On je prešao na hrišćanstvo i promijenio svoje ime u Pavle. On je bio jako zainteresovan za vjerske trendove svog vremena. On je savršeno znao judaizam, mitharizam i sve ostale vjerske i filozofske škole Aleksandrije. On je ubacio u hrišćansko vjerovanje mnoge filozofske i vjerske izraze i principe koji su za njih specifični. On se pretvarao da tobože upućuje narod na Isaov alejhisselam put. On je ovaj put nazvao melekut nebesa (anđeoski put nebesa), raj, s kojim je Allahu dželle-šanuhu zadovoljan. On nije priznavao Isaa alejhisselam kao židovima obećanog mesiju. On ga je, umjesto toga, smatrao žrtvom čija je smrt iskup za spas čovječanstva. Ovo vjerovanje je poniklo iz idolopokloničkih, to jest paganskih, kultova u kojim je spas čovječanstva ovisan o ljudskoj žrtvi.”
Pošto je Pavle bio ogorčeni neprijatelj nazarećana on je oko sebe sakupio horde skitnica sa kojim je u Izraelu napadao na kuće nazarećana, izvlačio ih napolje i zatvarao u tamnice koga je god nalazio unutra, i ljude i žene. On je zatražio od jevrejskih Rabbina da mu napišu ovlašćenje u kom mu se dozvoljava da hapsi nazarećane koji su živjeli u Damasku i susjednim gradovima i da ih odvodi u Jerusalem. Rabbini su mu dali to ovlašćenje.
Proganjanja svake vrste, mučenja, pokolji i svi drugi napori jevreja, da spriječe širenje nazarenske vjere, su bili uzaludni. Luka kaže u devetom poglavlju Djela apostolskih, “A Savle koji još dišući prijetnjom i smrću na učenike Gospodnje priđe k svešteničkom poglavaru i zatraži od njega pisma za sinagoge u Damasku da, ako tu otkrije pripadnike ovog puta, i ljude i žene, da ih može svezane dovesti u Jerusalem. Kad se na svom putu približi Damasku, s neba ga iznenada obasja svjetlost. On pade na zemlju i ču glas koji mu reče: Savle! Savle! Zašto me progoniš? A Savle upita, ‘Ko si ti Gospodine?’ A Gospodin mu reče, ‘Ja sam Isus koga ti progoniš,’” (Djela 9, 1-5) Luka nakon ovih stihova pripovijeda kako je glas rekao izvjesnom apostolu (Ananiju) da će Pavle pridonijeti velike usluge nazarenskoj vjeri. Onda je Pavle izjavio svoj prelazak na nazarensku vjeru. On je promijenio svoje ime sa Savle na Pavle. On se pretvarao da je tobože vatreni pobornik Isaove alejhisselam vjere te je tako započeo da iznutra mijenja i oskrnavljuje nazaretsku vjeru, koju nije mogao da uništi uz pomoć raznih proganjanja i ugnjetavanja. On je govorio gdje god je dolazio da mu je Isa alejhisselam dao dužnost da uputi one koji nisu jevreji nazaretskoj vjeri. On je započeo s kvarenjem vjerovanja i bogosluženja (ibadeta) nazarećana. Apostoli i drugi nazarećani su do toga vremena slijedili Musaov alejhisselam šeri’at (Mojsijev zakonik) i bogoslužili (ibadetili) onako kako to ovaj zakonik zapovijeda. Pavle je tvrdio da je ubijanje Isaa alejhisselam na krstu [kako to hrišćani vjeruju] poništilo Mojsijev zakonik. Dakle, on više nije bio na snazi. Pavle je rekao da je od tog momenta spas svog naroda ovisan o vjerovanju u Isusa sina Božijeg. On zove Isa alejhisselama i Božiji sin i Poslanik. On je izdržao Isaovog alejhisselam najistaknutijeg apostola Petra. Petar, koji je bio stalno s Isaom alejhisselam, je govorio da nazaretska vjera nije poništila judaizam već ga je usavršila. Petar je kao dokaz za tu činjenicu pokazao Isaovu alejhisselam izjavu, “Nemojte misliti da sam došao da ukinem Zakon i Proroke! Nisam došao da ih ukinem već da ih ostvarim.” (Matej 5, 17) Pavle je dozvolio nazarećanima raznu hranu i piće i prouzrokovao da oni prestanu s mnogim bogosluženjima (ibadetima) kao što je, na primjer, sunećenje (obrezivanje). Ovo je jasno napisano u Novom zavjetu. Pavle kaže u sedmom stihu drugog poglavlja njegovog pisma Galaćanima, “Nego nasuprot kada su vidjeli da je meni povjereno pripovijedanje jevanđelja među neobrezanim kao Petru među obrezanim, …” (Galaćanima 2, 7) To znači da je Isa alejhisselam dok je bio na ovom svijetu nagovijestio Petru i njegovim drugovima naređenje obrezivanja (sunneta) i rekao da je to zapovijed Biblije. Petar je slijedio ovu zapovijed i podučavao ju je svakome ko je primio nazaretsku vjeru. I Pavle takođe potvrđuje da je to Petar tako radio. Ali, on je to promijenio kada je Isa alejhisselam napustio ovaj svijet.
Neko ko se zove Pavle, neko ko nije nikad ni vidio Isa alejhisselama, se pojavljuje i odbacuje Isaovu alejhisselam zapovijed koju prenosi neko drugi ko je vidio Isa alejhisselama. Pavle kaže u svom pismu da je Petar, koji je prvi nasljednik Isa alejhisselama, bio sa još dvojicom apostola, Jakovom i Ivanom, koji su takođe čuli da je Isa alejhisselam naredio obrezivanje (sunnet). Pavle kaže da mu se je Isa alejhisselam pokazao nakon uzlaska na nebesa i zabranio obrezivanje. Kasnije svi hrišćani usvajaju ove njegove riječi kao vjersku zapovijed. Dakle, prihvata se kao vjerski princip i izvršava nešto, što je samo jedna osoba rekla (koja nije nikada ni vidjela Isa alejhisselama), i koja je rekla da joj se nešto u snu ili na javi ilhamom (nadahnućem, inspiracijom) otkrilo i odbacuje naređenje koje su jednoglasno prenijeli svi apostoli, koji su svi lično vidjeli Isa alejhisselama i bili njegovi drugovi. Pogledajte vi ovu logiku! Snaga krišćanstva počiva na ilhamu (nadahnuću) koji je dobijen od Isa alejhisselama!
Dr. Morton Scott Enslin kaže da je Pavlovo vjerovanje potpuno različito od Isaovog alejhisselam vjerovanja. Njegovo nabrajanje stvari na stotinu osamdeset i drugoj stranici drugog dijela njegove knjige Christian Beginnings se može ovako parafrazirati:
“Bez sumnje znamo da se hrišćanstvo, koje je Pavle osnovao, puno razlikuje od nazarenske vjere koju je Isa alejhisselam propovijedao. Kasnije su oštro osudili Pavla i njegove kolege zato što su pogrešno interpretirali jevanđelje. Unutrašnje značenje pokreta “vratite se Isusu” je “bježite od Pavla”. Mnogi stari Nazarećani i jevreji su se pridružili ovom pokretu i ukorili Pavla. Međutim, ovaj pokret nije urodio puno plodom. Kada bi Isa alejhisselam vidio šta se sve radi pedeset četiri godine nakon njegovog odlaska s ovog svijeta po crkvama grada Korinta on bi rekao, ‘Je li ovo rezultat mojih napora, mog poziva u Galileji?’ Da Pavle nije učinio sve promjene koje je učinio u nazarenskoj vjeri krišćanstvo ne bi ni postojalo.” [Korint je ime grada u Grčkoj]. Pavle nije samo napravio raskorak između jevreja i hrišćana i napravio hrišćanstvo jednom neiskrenom vjerom i Isa alejhisselama bogom spasiocem, već je takođe izazvao i prokletstvo Musaovog alejhisselam šeri’ata (Mojsijevog zakonika). Ovo je potpuno suprotno pravilu da se u zakonu neće promijeniti ni slovo koje je napisano u jevanđeljima [na primjer, Matej 5, 19].
Hrišćanstvo koje je Pavle osnovao se raširilo po raznim zemljama. Ono je bilo prihvaćeno i od strane jevrejskih zajednica i od strane nejevrejskih, idolopokloničkih, nacija. To se desilo zato što je Pavle doveo hrišćanstvo jako blizu idolatrije. Razaranje mesdžida Aksa u Jerusalemu i evakuacija pravih nazarećana koji su tu živjeli, u sedmoj godini nove ere, je zadalo nazarenskoj vjeri takav udarac da se ona od njega nije više nikad ni oporavila.
Ima još jedna činjenica koja je vrijedna pažnje. Pavle se nije slagao sa većinom apostola. On se često svađao sa njima. Pavle se suprotstavljao Petru kojeg svi hrišćani nazivaju najvećim svecom hrišćanstva. On je to izjavio u jedanaestom stihu drugog poglavlja njegovog pisma Galaćanima. On u trinaestom stihu optužuje Barnabasa da je nasjeo na licemjere. Pa ipak, on je od svih apostola najviše volio Barnabasa. Prema zadnjem dijelu petnaestog poglavlja Djela apostolskih Barnabas je predložio da oni (Pavle i Barnabas) posjete Nazarećane u drugim gradovima i da sa njima povedu Ivana ali je to Pavle odbio. To je izazvalo strahovitu svađu između Barnabasa i Pavla koja se završila u Pavlovom napuštanju Barnabasa.
Pobliže ispitivanje Pavlovog života jasno otkriva njegove česte napore da napsuje, omalovaži i protivuriječi apostolima. Mnogi hrišćanski sveštenici gledaju na Pavla kao osnivača hrišćanstva zato što su, prema tim sveštenicima, Isa alejhisselam i njegovi apostoli u odnosu na vjerovanje i ibadet pristalice judaizma, odnosno Musaovog alejhisselam zakona. Pavle je to oštro kritikovao. On je razdvojio judaizam i hrišćanstvo jedno od drugoga i odbacio sve jevrejske ibadete (obrede). Na ovaj način je nastala jedna vjera koja je potpuno različita od učenja apostola. Ova vjera je bila sasvim strana nazaretskoj vjeri koju je apostol Petar nastojao propovijedati. I dok nas sveštenici optužuju, radi našeg iznošenja ovih činjenica, da su naše optužbe lažne, oni priznaju Pavla kao hrišćanskog sveca. U stvari, Pavlova pisma koja se nalaze u posljednjem dijelu Novog zavjeta su sastavni dio Biblije. Knjiga Djela apostolskih, koju je napisao Luka, se sastoji od Pavlove biografije. Kada se ovo uzme u obzir, i Pavlova pisma, vidimo da dio Biblije koji je dodijeljen Pavlu nije ništa manji od dijela koji je dodijeljen dijelu četiri jevanđelja. Hrišćanstvo je u suštini ono što je Pavle napisao u svojim pismima. Primjeri tog vjerovanja su: “Grijeh i smrt za dušu i tijelo su posljedice Ademovog alejhisselam jedenja zabranjenog voća. Svi ljudi, potomci Adema alejhisselam su došli na ovaj svijet uprljani ovim originalnim grijehom. Bog je poslao svijetu dio svoje biti, svog jedinog sina, i tako ih spasio od njihovog grijeha od vremena Adema alejhisselam.” Mi smo o ovom razgovarali sa jednim sveštenikomi upitali ga, “Da je Bog poslao ranije Svog jedinog sina milioni ljudi bi bili očišćeni od urođene izopačenosti (prljavštine) prvog grijeha i došli bi na svijet u jednom potpuno čistom stanju. Zar to nije bilo bolje?” Sveštenik je odgovorio, “Onda se ne bi ispunila Isusova Hristova božanstvenost i ne bi se cijenila njegova vrijednost.” Ovaj sveštenikov odgovor nas je podsjetio na paradoks u kom hrišćani s jedne strane kažu kako puno cijene Isusovu Hristovu vrijednost dok s druge strane vjeruju da je on otišao u pakao (radi ispaštanja ljudskih grijeha).” Mi smo ga upitali o tome. On je to porekao. Mi smo mu pokazali nekoliko paragrafa iz Novog zavjeta koje nam je jedan drugi sveštenik pokazao i rekao da su oni dokaz koji to dokazuje. On ih je pročitao. Ali, on na njih nije mogao odgovoriti. On je dugo razmišljao. Na kraju je rekao da je on biskupov zamjenik i da ne razumije dobro turski jezik. Onda je dodao, “Ovaj stih je medžaz (alegorija). Mi smo tada shvatili da on, ako razumije jednu tako tehničku riječ kao što je medžaz, zna dovoljno turski jezik.
Pavle se osvetio Nazarećanima na taj način što je okrenuo jednu istinitu vjeru – nazaretsko hrišćanstvo – u jednu pokvarenu vjeru. Pa ipak, hrišćani ga još uvijek zovu apostol (resul) Pavle i prihvataju ga kao jednog od najistaknutijih hrišćanskih svetaca. Hrišćani grade svoje vjerske principe vjerovanja i bogosluženja (ibadeta) na riječima čovjeka koji niti je ikada vidio Isa alejhisselama niti je ikada bio u njegovom prisustvu. I oni onda kažu da je ta vjera najzadnja i najsavršenija vjera koju je Allah dželle-šanuhu poslao. Muslimani s druge strane, koji su potpuno svjesni Pavlovih činova veleizdaje protiv nazarenske vjere, nazivaju one koji su tajanstveni i podmukli dvoličnjaci, “Pavle, zmija otrovnica.’
“Zašto bi mi krivili Sunce ako slijepac ne vidi?”
