Bibla dhe Kurani Studime Komperative
Ljudi su prešli sve granice pripisujući Svemogućem Bogu da je nepravedan. Zaista su podrivali Boga kao nijedna druga skupina ljudi do tada. Zapravo, daleko su od hvaljenja i veličanja Boga. Kršćani tvrde da, kada je Adam, alejhi selam, jeo sa zabranjenog drveta, Bog se na njega naljutio i kaznio ga. Ta kazna pala je i na sve Adamove potomke sve do dolaska Isusa, alejhi selam. Isus, alejhi selam, je razapet kako bi se generacije posle njega oslobodile grijeha svojih praočeva. Kršćani takođe vjeruju da je Sotona porobio sve Adamove, alejhi selam, sinove, čak i Božije poslanike poput Noje, Avrama, Mojsija, Davida, Solomona i drugih poslanika, mir i Božiji blagoslov nad njima. Sa druge strane, pogledajmo šta kaže Kur’an o poštovanim poslanicima Božijim:
„I Mi mu poklonismo i Isaka i Jakova; i svakog uputismo – a Noja smo još pre uputili – i od potomaka njegovih Davida, i Solomona, i Joba, i Josifa, i Mojsija, i Arona – eto, tako Mi nagrađujemo one koji dobra dela čine – i Zaharija, i Jovana, i Isusa, i Iliju – svi su oni bili dobri.“ (Kur’an, 6:84-86)
Znamo da je Avramov, alejhi selam, otac bio nevjernik, ali Bog nije kaznio poslanika Avrama zbog tog velikoga grijeha njegovoga oca. Stoga, logički gledano, da li bi ga Bog smatrao odgovornim za grijeh njegovog praoca Adama, alejhi selam? Kršćanski koncept Prvobitnog grijeha pretpostavlja da se Adam nije pokajao. Međutim, Bog je kazao da se pokajao i da mu je On oprostio. Ovo Svemogući Allah (Bog) kaže o Adamu, alejhi selam:
„I Adam primi neke reči od Gospodara svog, pa mu On oprosti; On, doista, prima pokajanje, On je milostiv.“ (Kur’an, 2:37)
Kršćani su preterali u tvrdnji da je putem raspeća, što je jedan od velikih grijeha, Bog spasao Adama, alejhi selam, i njegove potomke od Pakla. Oni takođe tvrde da je putem tog navodnog raspeća Bog prevario Sotonu, ne poricajući činjenicu da je Sotona pokazao neposlušnost Bogu čime je zaslužio kaznu jer nije želeo da se pokloni Adamu, alejhi selam, i zato što ga je naveo da počini grijeh. Zapravo Bog je imao priliku da kazni Sotonu mnogo pre dolaska Isusa, alejhi selam. Stoga se moramo zapitati zašto se sinovi Adamovi smatraju odgovornim za grešku njihovog praoca.
Zapravo, Isusov, alejhi selam, život uglavnom je obavijen velom misterije, osim one tri godine poslaništva. Ne isplati nam se da ovde raspravljamo o sumnjama i nagađanjama među ranim Kršćanskim sektama i muslimanskim učenjacima. Pravoslavna crkva svoju doktrinu zasniva na činjenici da je Isus, alejhi selam, izgubio život na krstu, da je umro i bio pokopan, da je trećega dana vaskrsao telom i bez ijedne rane i da je šetao i razgovarao, jeo sa svojim apostolima, a potom je telom vaznesen na nebo. Ovo je neophodno za održanje teološke doktrine da je Isus, alejhi selam, žrtvovao svoju krv i telo kao i za njegovo preuzimanje iskupljenja za grijehe, ukljujčujući tu i urođeni Prvobitni grijeh, čije postojanje Islam odbacuje.[1]
Međutim neke od ranih Kršćanskih sekti odbijale su doktrinu da je Isus, alejhi selam, umro na krstu. Didat je u svojoj knjizi Crucifixion or Crucifiction? (str. 19-38) naveo brojne činjenice koje idu u prilog neistinitosti ovoga koncepta. Većinu dokaza uzeo je iz Biblije i drugih spisa Kršćanskih poglavara.
Pitanje raspeća onako kako je predstavljeno u Kršćanstvu samo još više podržava tvrdnje Jevreja da oni stoje iza Isusovog, alejhi selam, raspeća, što se, naravno, nikada nije desilo.
Umesto toga, pogledajmo šta Kur’an kaže po pitanju raspeća:
„Ali zato što su Zavet prekršili i zato što u Allahove dokaze nisu povjerovali, što su nevine vjerovesnike ubijali i što su govorili: “Naša su srca kruta” – Allah im je, zbog nevjerovanja, njihovog srca zapečatio, pa je samo nekolicina među njima vjerovala. I zbog nevjerovanja njihovog i zbog iznošenja teških kleveti protiv Marije, i zbog reči njihovih: “Mi smo ubili Mesiju, Isusa, sina Merjeminog, Allahovog poslanika!” A nisu ga ni ubili ni razapeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razišli, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. – A Allah je silan i mudar. I nema nijednog sledbenika Knjige koji, kada bude umirao, neće u njega onako kako treba da povjeruje, a na Sudnjem danu on će protiv njih da svedoči. (Kur’an, 4:155-159)
U gore navedenim kur’anskim ajetima postoji spisak pakosti i nepravdi za koje se Jevreji okrivljuju, a da bismo ih razumeli moramo razumeti neke reči kao što su: „Allah im je srca zapečatio”[2]. Nepravde i pakosti Jevreja bile su:
- Prekršili su Zavet;
- Nisu vjerovali u Allahove dokaze;
- Ubijali su Božije vjerovesnike i bili su dvostruko krivi, za ubistvo i za namerno odbacivanje Božijeg zakona; i:
- Bili su arogantni i sebični što označava bogohulno zatvaranje njihovih srca kako nikada ne bi mogla da prime Allahovu milost.
Sledi novi niz nepravdi iz drugog ugla:
- Odbijali su vjeru;
- Klevetali su bogobojaznu i časnu ženu poput Marije koju je Allah odabrao da bude mati Isusova, alejhi selam;
- Hvalisali su se kako su ubili Isusa, a zapravo su potpali pod uticaj sopstvenih halucinacija;
- Skretali su ljude sa Allahovog puta; i:
- putem prevare i zelenašenja su tlačili svoje sunarodnike.[3]
Kleveta protiv Marije bila je da nije čestita tj. da je bludnica. Loše je iznositi takve tvrdnje protiv bilo koje žene, a posebno je veliko nepoštovanje izneti ih protiv Marije, majke Isusa, alejhi selam, Allahovog poslanika. Jevreji su od samog početka odbili njegovu poruku ismevajući se Allahovoj moći preko neobičnog rođenja Isusovog, alejhi selam.
Čednost jedne žene je veoma poštovana jer čini osnovu njenog dostojanstva i časti u koju niko ne sme da sumnja ukoliko ne postoje snažni dokazi, od strane četiri svedoka koji su jasno videli da je počinila grijeh u toku samog čina. Ukoliko četiri svedoka ne uspeju da dokažu da je žena ukaljala svoju čast, biće kažnjeni bičevanjem 80 puta, a njihovo buduće svedočenje neće biti valjano.
„One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to sa četiri svedoka, sa osamdeset udara biča izbičujte i nikada više svedočenje njihovo ne primajte; to su nečasni ljudi, osim onih koji se posle toga pokaju i poprave, jer i Allah prašta i samilostan je!“ (Kur’anu, 24:4).
Mnoge Kršćanske sekte poput Vasilidejaca odbijale su tvrdnju o Isusovom raspeću pa su njihovi pripadnici vjerovali da je umesto njega razapet neko drugi. U Doketizmu (ranoKršćanskoj sekti) se vjeruje da Isus, alejhi selam, nikada nije imao telo u fizičkom smislu i da je njegovo telo bilo samo privid i da je suštinski bio duhovno biće. U Jevanđelju po Barnabi podržana je teorija da je Isusa, alejhi selam, neko zamenio na krstu.[4]
Dalje, Kršćani tvrde da je Isus, alejhi selam, bio bog-čovjek. Da je namerno dozvolio nevjernicima da ga razapnu, kako bi Isus (njima Bog) prevario Sotonu. Tvrde da je Isus sakrio svoj božanski identitet kako ga Sotona ne bi poznao. Kažu da je dozvolio neprijateljima da ga uhvate, prebiju i pljunu mu u lice.[5] Kršćani takođe tvrde da im je dozvolio i da ga razapnu i da mu stave trnje na glavu i da je pokazao da se boji smrti.
Onda je počeo da izgovara:
„Eloi! Eloi, lama savahtani? Odnosno: Bože, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Jevanđelje po Mateju, 27:46)
Prema vjerovanju Kršćana, Isus je kazao ove reči kako Sotona ne bi shvatio da je on „Bog” ili „Sin Božiji”. Sotona želi da njegovu dušu pošalje u Pakao, kao što je to uradio sa dušama poslanika Noja, Avrama, Mojsija (mir i Božiji blagoslov nad njima) i drugih Božijih poslanika i vjernika. Zato će Bog da se raspravlja sa Sotonom pitajući ga: „Zašto si uzeo moju dušu?” Na šta Sotona uzvraća: „Zbog tvog grijeha.” Potom bi ljudski deo Boga kazao: „Ja nemam grijeha kao drugi poslanici. Oni su grešili i zaslužili su da im se duše nađu u Paklu.” Kršćani takođe tvrde da je na ovaj način Bog našao izgovor (odnosno razlog) da kazni Sotonu. Tako je Bogu dozvoljeno da kazni Sotonu i spasi potomke Adamove, alejhi selam, od boravka u Paklu.
Ove tvrdnje su lažne i nepravedne prema Svemogućem Bogu. Ko se usuđuje da na takav način govori o Bogu? Ovo je zaista užasno i bez presedana srozalo Božije znanje, Njegovu mudrost i pravednost.
Bog kaže u Časnom Kur’anu:
„Reci: ‘Kad bi more bilo mastilo da se ispišu reči Gospodara mog, more bi presušilo, ali ne i reči Gospodara mog, pa i kad bismo se pomogli još jednim sličnim.’“ (Kur’an, 18:109)
Provjerićemo ove tvrdnje logički i iz više uglova.
Ako prihvatimo da je Isus, alejhi selam, govorio: Eloi! Eloi, lama savahtani? Bože, Bože moj, zašto si me ostavio? (Jevanđelje po Mateju, 27:46)
A da je pritom lagao samo da bi obmanuo Sotonu, onda ga optužujemo da laže. Međutim, muslimani vjeruju da Božiji poslanici nikad ne lažu jer su svi Božiji poslanici nepogrešivi. Druga mogućnost je da Isus, alejhi selam, nije znao da je „Sin Božiji” što svakako ne dolazi u obzir.
Jedina preostala mogućnost, koja je ujedno i najvjerovatnija, jeste da je Isus, alejhi selam, bio čovjek.
[1] Časni Kur’an, engleski prevod značenja i komentara. Beleška prevodioca broj 663. str. 268.
[2] Časni Kur’an, engleski prevod značenja i komentara. Beleška prevodioca broj 659. str. 266.
[3] Takvi su poslovi zabranjeni u Bibliji. Vidi (Knjiga Jezekilja 8:18) Uprkos tome oni uporno rade nasuprot Jevanđelju.
[4] Časni Kur’an, prevod značenja i komentara. Beleška prevodioca broj 663. str. 286
[5] Šta Kur’an kaže o ovome? “A nisu ga ni ubili ni raspeli…”
Izvor: “Istina o Prvobitnom grijehu”.
islamhouse.com/bs
