Bibla dhe Kurani Studime Komperative
Jevanđelja u sebi sadrže mnoge stihove koji pokazuju i dokazuju da nije ispravno vjerovati u trojstvo.
[Prije nego što započnemo s citiranjem stihova biće korisno ako se osvrnemo na nastanak vjerovanja u Sveto trojstvo (to jest, postojanje tri boga). Ovo vjerovanje je naknadno ubačeno u hrišćanstvo. Allah dželle-šanuhu je u svim božijim vjerama koje su objavljene od Adema alejhisselama [jedini] stvaralac i Gospodar. Njegovo ime je u svim ovim svim vjerama ALLAH. Ko god ima čist i zdrav razum zna da je pogrešno vjerovati u trojstvo, u tri boga. U Jevanđelju po Barnabasu (Barnabi), koji je jedan od apostola, takođe piše da je Allah dželle-šanuhu jedan. Jevanđelje po Barnabasu je 1987. godine izdato na turskom jeziku u Istanbulu. Dok se Jevanđelje (Indžil) prevodilo na grčki i latinski jezik, Rimljani, koji su do toga vremena imali na stotine bogova, nisu bili zadovoljni jednim bogom. Oni su htjeli su da taj broj umnože. Oni su ubacili ovu teoriju prvo u Jvanđelje po Ivanu. Originalna kopija jvanđelja je već bila izgubljena. Oni su je ovaj put zauvijek promjenili. Ovu doktrinu (fikr) je Vaseljenski sabor, koji je car Konstantin Veliki sazvao 325. godine, silom ovjerio. Razlog za to je bio taj što su Grci slijedili Platonovu filozofiju. Platonova filozofija se temelji na tri principa: Moral (ahlak), razum (akl) i priroda (tabiat). I priroda je takođe podijeljena na troje: Biljke, životinje i ljudska bića. Po Platonu, kudret (svemoć) koji je stvorio svijet je jedan ali on je mogao imati dva pomagača. Iz ove teorije se rodila doktrina trojstva. Iako je ova doktrina prvo nastala u Jvanđelju po Ivanu to isto jvanđelje u sebi sadrži i stihove koji pokazuju i dokazuju da je Allah (jedini Bog) jedan. Mi ćemo spomenuti neke od njih.]
Treći stih sedamnaestog poglavlja Jvanđelja po Ivanu kaže, “Oče, ovo je vječni život [život na ahiretu (onom svijetu)]: spoznati Tebe, jedinog pravog Allaha a Isa je Mesih koga si poslao,” (Ivan 17, 3) jasno najavljuje da je Allahu dželle-šanuhu jedan, da je Gospodar istinitog vječnog života, i da je Isa alejhisselam resul kojeg je Allah dželle-šanuhu poslao.
Reći da Jevanđelje po Ivanu – koje nam u ovom stihu naređuje da vjerujemo u vječni život, u život na onom svijetu, da vjerujemo u Allaha dželle-šanuhu, da On postoji i da je jedan, i da vjerujemo u Poslanike – naređuje doktrinu koja je suprotna ovom, to jest trojstvo, je jedna vječno nedopustiva laž. [Ovaj Ivanov stih kaže da je Isa alejhisselam Poslanik. Kasnije misliti i vjerovati drukčije je očigledno nenormalnost i odstupanje koje uništava vječni život i vječnu sreću na onom svijetu. Početak sedamnaestog poglavlja Jvanđelja po Ivanu navodi da se Isa alejhisselam ovako molio (činio dovu) na krstu, “Vječni život je znati Tebe jedinoga istinoga Allaha i Mesiju Isusa koga si poslao.” (Ivan 17, 3) Isa alejhisselam ovdje oglašava i najavljuje da je samo Allah dželle-šanuhu jedino biće vrijedno obožavanja (to jest, jedini ma’bud) i da je on – Isa alejhisselam – samo Njegov rob i Poslanik. On nas obavještava da je vječni život, život u Raju (Džennetu), nemoguć sve dok ne prihvatimo i ne budemo vjerovali da je Allah dželle-šanuhu jedini Rabb, i da je on – Isa alejhisselam – Poslanik. To je ono što su i Isa alejhisselam i svi drugi Poslanici, alejhimusselam, propovijedali. To znači da trebamo da vjerujemo da Allah dželle-šanuhu postoji, da je jedan, i da priznamo Njegove Poslanike.] Samo islam u potpunosti i ispravno razumije ovo vjerovanje vječnog života koji će doći. Jevreji ne vjeruju Isa alejhisselama [i odvratno kleveću ovog čistog Poslanika. Oni takođe ne vjeruju ni Muhammeda alejhisselam] zato što su hrišćani zapali u ovu provaliju trojstva. Idolopoklonici [koji ne vjeruju ni u jednu vjeru i ateisti] poriču sve Poslanike. Za njih neće biti pravog života sreće, to jest, života u Džennetu (Raju). [Oni će radi svog poricanja Allaha dželle-šanuhu i Njegovih Poslanika biti kažnjeni i vječno će ostati u Džehennemu. Oni će biti u teškoj džehennemskoj patnji (azabu).]
Dvadeset deveti i kasniji stihovi dvanaestog poglavlja Jvanđelja po Marku piše da, kada su jevrejski učenjaci pitali Isa alejhisselama šta je najvažnije naređenje, Isa alejhisselam je odgovorio, “Čuj Izraele: Naš Allah Rabb je jedan jedini Rabb. Ljubi (Voli) Rabba (Gospodara) Allaha svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom! Druga je ova: Ljubi bližnjeg svoga kao samoga sebe! Druge zapovijesti veće od ovih nema. Jevreji mu rekoše, ‘Dobro učitelju! Rekao si istinu da je Allah jedini i da nema drugog osim Njega. Njega ljubi svim srcem, svim razumom i svom dušom i svom snagom i ljubi bližnjeg kao samoga sebe, je veće od sviju žrtava i priloga.’ Kada je Isus čuo ovaj njegov mudri odgovor reče mu: Nisi daleko od Allahovog carstva.” (Marko 12, 29-34)
Kada je Isa alejhisselam upitan u trideset sedmom, trideset osmom i trideset devetom stihu dvadeset drugog poglavlja Jvanđelja po Mateju, “O učitelju! koja je najveća zapovijest u zakonu (šerijatu)?” “Isus mu reče: Ljubi Rabba Allaha svojega svijem srcem svojijem, i svom dušom svojom, i svom misli svojom. Ovo je prva i najveća zapovijest.” (Matej 22, 37-39) U četrdesetom stihu se kaže da su svi zakoni i Poslanici ovisni o ovoj zapovijesti. [Činjenica da je Allah jedan je jasno napisana u Jvanđelju po Mateju i Marku. Značenje riječi “Otac” je “Rabb, sahib (posjednik), hakim (vladar)”. Riječ “Otac” ne znači “biološki otac”.]
[Šta više poslanice (pisma) koje su dodate Bibliji, i koje su sastavni dijelovi Biblije, u sebi sadrže izjave koje kažu da je Allah dželle-šanuhu jedan.
Dvadeseti stih trećeg poglavlja Pavlovog pisma Galaćanima kaže, “A ALLAH JE JEDAN.” (Poslanica Galaćanima 3, 20)
Četvrti, peti, i šesti stih, četvrtog poglavlja Pavlovog pisma Efežanima kaže, “Jedno tijelo i jedna duša, Rabb (Allah) je jedan, jedna vjera (jedan iman, jedno vjerovanje), jedan ALLAH i Otac sviju koji je iznad svih, koji je nad svima, koji djeluje po svima i u svima.” (Poslanica Efežanima 4, 4-6)
Sedamnaesti stih prvog poglavlja Prvog pisma Timoteju kaže, “Kralju vječnom, besmrtnom, nevidljivom, jedinom ALLAHU, čast i slava u vjeke vjekova!” (Prva poslanica Timoteju 1, 17)
Treći, četvrti i peti stih drugog poglavlja Prvog pisma Timoteju kaže, “To je dobro i ugodno pred Allahom, Spasiteljem našim [činiti dovu, moliti i zahvaljivati se onim koji su na visokom položaju], koji hoće da se svi spase i dođu do potpune spoznaje istine. Jer ALLAH JE JEDAN, jedan je i posrednik [Poslanik, Resul] Allaha i ljudi.” (Prva poslanica Timoteju 2, 3-5) Dvadeset peti stih Judinog pisma kaže, “JEDINOM ALLAHU našem veličanstvenom spasitelju.”] (Judina poslanica, 25)
Tevhid je prva zapovijest i oporuka u Tevratu (Tori, Svetom pismu Starog zavjeta) [i u originalnom Jevanđelju] i u svim nebeskim knjigama [i u zakonima svih Poslanika]. Tevhid je vjerovanje da Allah dželle-šanuhu postoji i da je jedan. Da je trojstvo bilo prva i najvažnija zapovijed, Adem alejhisselam i svi kasniji Pejgamberi alejhimusselam, bi ga otvoreno izjavili. Nijedan od ovih Poslanika nije ništa tako rekao. Ovo je još jedan dokaz koji nam svjedoči činjenicu da je doktrina trojstva kasnije umetnuta i da nije postojala u originalu.
[Ovi stihovi iz Novog zavjeta definitivno ukidaju hrišćansku doktrinu trojstva (vjerovanja u tri Allaha). Ovdje je Isa alejhisselam otvoreno naredio da vjerujemo u Allaha dželle-šanuhu i da ga volimo iznad svega drugog. I Pavle je u svim svojim pismima i u svakoj prilici napisao da je Allah jedan. Da je Isa alejhisselam bog, kako hrišćani vjeruju, on bi rekao da je prva zapovijest da volimo njega i da postoje tri Allaha.
Tevrat (Tora, Stari zavjet) takođe oglašava, na mnogim mjestima, da je Allah dželle-šanuhu jedan.
Trideset deveti stih četvrtog poglavlja Ponovljenog zakona kaže, “Danas, dakle, spoznaj i usadi u svoje srce da je i gore na nebu i ovdje na zemlji ALLAH RABB – drugog nema.”
Četvrti i peti stih šestog poglavlja Ponovljenog zakona kaže, “Čuj, Izraele! Rabb naš, ALLAH, JE JEDAN RABB! Zato ljubi Rabba, Allaha, svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!” (Ponovljeni zakon 6, 4-5)
Trideset deveti stih trideset drugog poglavlja Ponovljenog zakona kaže, “Vidite sada da ja, ja jesam, i da drugog boga pored Mene nema! Ja usmrćujem i oživljujem.” (Ponovljeni zakon 32, 39)
Dvadeset peti stih četrdesetog poglavlja Izaije kaže, “‘S kime ćete mene povezat, ko mi je ravan’? Kuddus [Allah] kaže. Podignite oči i pogledajte: ko je to stvorio?” (Izaija 40, 25)
Deseti i kasniji stihovi četrdeset trećeg poglavlja Izaije kažu, “RABB kaže: Vi ste mi svjedoci, i moje sluge koje sam izabrao, da biste znali i vjerovali i uvidjeli da sam to ja. Prije mene nijedan Allah nije postojao i neće poslije mene biti. Ja, ja sam Rabb, osim mene nema spasitelja. RABB kaže, JA SAM ALLAH.” (Izaija 43, 10-12)
Peti stih četrdeset petog poglavlja Izaije kaže, “Ja sam RABB i nema drugoga; osim mene drugog Allaha nema.” (Izaija 45, 5)
Deseti stih drugog poglavlja Malahije kaže, “Nemamo li svi jednog oca? Nije li nas sve jedan Allah stvorio?” (Malahija 2, 10)
I opet, u Izaiji, u osamnaestom stihu njegovog četrdeset petog poglavlja, se kaže, “Da, ovako govori RABB, Stvoritelj nebesa – on je Allah – koji je oblikovao i napravio zemlju, koji ju je uspostavio i nije je stvorio uzalud već ju je učinio pogodnom za život: ‘Ja sam RABB i nema drugoga.’” (Izaija 45, 18)
Dvadeset prvi i dvadeset drugi stih kaže, “Zar ja nisam tvoj RABB? Osim mene nema drugoga Allaha; Osim mene nema Allaha, pravednog i Spasitelja. Obratite se k meni da se spasite, svi krajevi zemlje, jer ja sam Allah i nema drugoga!” (ibid. 45, 21-22)
Deveti stih četrdeset šestog poglavlja kaže, “Ja sam Allah i nema drugoga. Ja sam Allah i niko mi nije sličan!” (ibid. 46, 9)
Pošto je Stari zavjet dio Biblije, i pošto je uključen u hrišćansko vjerovanje, bilo bi interesantno znati šta hrišćani kažu o ovim stihovima. Jer, ovi stihovi odbacuju vjerovanje u bilo kog drugog boga osim ALLAHA DŽELLE-ŠANUHU bez obzira kako se on zvao, sin ili Sveti duh, ili bilo šta drugo. Ovi stihovi definitivno kažu da je Allah dželle-šanuhu jedan, da On nema druga, i da mu niko nije sličan. Kada hrišćani vjeruju u trojstvo oni poriču ove stihove.]
Isa alejhisselam kaže u trideset drugom stihu trinaestog poglavlja Jevanđelja po Marku, “A o danu tome ili o času niko ne zna, ni anđeli koji su na nebesima, ni sin, nego samo Otac.” (Marko 13, 32) Ovaj stih kaže da samo Otac zna.
U dvadesetom i narednim stihovima dvadesetog poglavlja Jevanđelja po Mateju piše sljedeće, “Isa alejhisselamu je došla jedna žena i rekla, ‘Zapovjedi da sjedu ova moja dva sina, jedan s desne strane tebi, a jedan s lijeve strane tebi.’ Isa alejhisselam je odgovorio, ‘ali da sjedite s desne strane meni i s lijeve, ne mogu ja dati, nego kome je odredio moj Otac.’” (Matej 20, 20-23)
[Kako je izraženo u Jevanđelju po Marku, Isa alejhisselam je izjavio da ne zna kada će biti smak svijeta (kijamet) i da njegovo vrijeme samo zna Allahu dželle-šanuhu. On se nije ustručavao da to javno kaže. Zar to ne bi znao onaj za koga se vjeruje da je Allah, ili Allahov sin? Neki hrišćani su probali da na razne načine odgonetnu ovu kontradikciju ali njihova objašnjenja nisu ni njih same uvjerila.]
Stihovi koje smo citirali iz postojećih Jevanđelja i Starog zavjeta nam urlaju i vrište da je trojstvo jedna izmišljena laž. Oni oduzimaju znanje i moć od Isa alejhisselama i pripisuju ga Allahu dželle-šanuhu.
Šesnaesti i sedamnaesti stih devetnaestog poglavlja Jevanđelja po Mateju kaže, “Neko je prišao Isau i rekao, ‘O kerim (dobri, ljubazni darežljivi, milostivi) učitelju! Kako dobro treba da učinim da dobijem vječni život? A on mu reče: Što me zoveš kerim? Niko drugi nije kerim osim Allaha, koji je jedan.” Ovaj stih potpuno iskorjenjuje trojstvo. (Matej 19, 16-17)
[Ove izjave Isa, alejhisselama, su napisane onako kako su napisane u Bibliji koju je 1886/1303. g.n.e. izdala u Istanbulu kompanija koja se zove British American Corporation. [The Holy Bible, 1978, National Publishing Comp., U.S.A.] S druge strane, u Bibliji koju je 1982. godine izdala kompanija koja se zove United Bible Societies [Turkish Bible, UBS-EPF-1982-7 M-53, N.T., 21. str.], sedamnaesti stih ovako glasi, “Isa je rekao: Zašto me pitaš o dobročinstvu? Jedan je samo dobar.” Kako vidimo, stih, “Niko drugi nije kerim osim Allaha, koji je jedan,” je izbačen. Izjava o Allahovom dželle-šanuhu jedinstvu je zaobiđena. Na ovaj način je promjenama, koje su vršene tokom stoljeća u Bibliji, dodata nova unakaženost.]
U četrdeset šestom stihu dvadeset sedmog poglavlja Jevanđelja po Mateju Isa alejhisselam jauče na krstu i kaže, “Eli, Eli, lima sebakteni”, što u prijevodu znači, “Allahu moj, Allahu moj, što si me ostavio?” (Matej 27, 46) S druge strane on u Jevanđelju po Luci, kako piše u četrdeset šestom stihu dvadeset trećeg poglavlja, ovako jauče, “Oče! u ruke tvoje predajem duh svoj.” (Luka 23, 46) Ovaj stih nas, bez ikakve sumnje izvještava, da Isa, alejhisselam, nije božanstvo (da on nema uluhijjet).
[Da je Isa alejhisselam isto što i Rabb on ne bi tražio ni od kog pomoć. On ne bi rekao, “Ja predajem (teslimim) moju dušu u ruke tvoje.” Da li bog umire? Da li bog ikada traži pomoć od drugih? Je li on tužan i ožalošćen? Allah mora da bude vječan (ebedi), stalan, živ, besmrtan. Njemu ne smije nikad, ništa, ni od kog, trebati. U Starom zavjetu jasno piše da je to takav.
U dvadeset osmom stihu četrdesetog poglavlja Izaije piše, “O Izraelćani! Zar ne znate? Zar ne čujete? Allah je vječni bog, zemaljskih krajeva [zemlja i nebesa] stvoritelj. On se ne umara i ne slabi. Dubina Njegove mudrosti (hikmeta) se ne može dokučiti.” (Izaija 40, 28)
U šestom stihu četrdeset i četvrtog poglavlja se kaže, “Ovako kaže kralj i spasilac Izraelov i Rabb (Allah) nad vojskama, ‘Ja sam prvi i ja sam posljednji, Osim mene drugog boga nema.” (Izaija 44, 6)
Deseti, jedanaesti i dvanaesti stih desetog poglavlja Jeremije kaže, “A Allah je istiniti (hak) RABB, živi i vječni vladar [to jest, onaj koji ne umire]. Od njegova gnjeva zemlja se trese. Narodi ne mogu podnijeti srdžbe njegove. Bogovi koji nisu stvorili nebesa ni zemlje moraju nestati s lica zemlje i ispod neba. Rabb stvori zemlju svom snagom svojom. On je uspostavio ovaj svijet svojom mudrošću i razapeo nebesa svojim znanjem.” (Jeremija 10, 10-12)
Kako se razumije iz ovih stihova Staroga zavjeta Allah dželle-šanuhu je jedan i ima neograničenu moć. Ovo je Allah, kom se Isa alejhisselam predao i čiju je pomoć tražio, kada je, prema hrišćanskom vjerovanju bio [haša] razapet. [Haša = Ne! Nipošto! Nikad! Ne dao Allah dželle-šanuhu!] Dok hrišćani vjeruju da je Isa alejhisselam božanstvo oni istovremeno ne samo da vjeruju da je on umro već i da je nakon svoje smrti otišao u pakao da ispaštanja za ljudske grijehe. Oni iznose kao dokaz za to, da je Isa alejhisselam otišao u pakao, osamnaesti i devetnaesti stih trećeg poglavlja Prve Petrove poslanice.
Rahmetullah efendija, rahmetullahi alejh, u svojoj knjizi Izhar-ul-hak ovako objašnjava i odgovara na ovo hrišćansko vjerovanje i sveštenička pisanja po tom pitanju: Čuveni pop Martiros je rekao na jednom sastanku, “Isa je bez sumnje odabrao da bude čovjek, kao i mi. On je radi toga trebao da iskusi sve muke i patnje koje snalaze i koje će snaći ljude. U stvari on ih je sve pretrpio. Prema tome, on je ušao u pakao i bio je mučen. On je, kada je izlazio iz pakla, izveo sa sobom sve one koji su prije njega ušli u pakao.” Razne hrišćanske sekte po ovom pitanju različito vjeruju. Osoba u koju oni ovako vjeruju je, istovremeno, opet po njihovom vjerovanju, sveprisutni Allah, vladar i posjednik svega.]
U četrnaestom i kasnijim stihovima dvadesetog poglavlja Jevanđelja po Ivanu piše, “Isa se pokazao Mariji Magdaleni (Merjemi Medždelli). On joj je rekao, ‘Ne dohvataj se do mene, jer još nisam uzišao k Ocu. Nego idi k braći [apostolima] mojoj i kaži im, ‘Vraćam se svome Ocu i vašemu Ocu, svome Allahu i vašemu Allahu.’” (Ivan 20, 14-17)
Iz ovih stihova razumijemo da Isa alejhisselam ne upotrebljava riječi otac i sin samo kada je on u pitanju. Ove riječi su metafore koje se upotrebljavaju u specifičnim izrazima dijalekta ili jezika kojim je on govorio. Prema doslovnom značenju ovih riječi Isa alejhisselam je Allahov sin ali kada kaže u istom stihu, “Svome Allahu i vašem Allahu” on priznaje da je Allah dželle-šanuhu bog (ilah) i ma’bud (onaj koga treba obožavati). Šta više, on smatra i apostole na istom nivou i čini ih svojim partnerima.
[Nakon što je rekao, “Svome Ocu i vašemu Ocu,” on dodaje riječi, “Svome Allahu i vašemu Allahu,” da objasni prethodne riječi, i da istakne da su oni svi robovi jednoga Allaha. Ovako i apostoli postaju Isaovi alejhisselam partneri u svom statusu (Allahovog dželle-šanuhu) roba. Kada bi prihvatili Isa alejhisselama kao boga, na osnovu njegovih riječi “Svome Ocu” – koje se odnose na Allaha dželle-šanuhu – onda bi trebali prihvatiti i svakog apostola, njegovog partnera, kao boga jer on kaže “Vašem Ocu”. Za vrijeme Isaovog alejhisselam života ga nijedan apostol nije prihvatio kao boga niti su ga oni zvali božijim sinom. Ovaj epitet mu je dat kasnije, dugo nakon njegovog uzlaska na nebesa, prema hrišćanima nakon njegove smrti. Ovo nam pokazuje da Isa alejhisselam nije Allah. On takođe nije ni Ibnullah, odnosno božiji sin. On je samo Abdullah. To znači, on je samo Allahov rob.]
U dvadeset osmom stihu četrnaestog poglavlja Jevanđelja po Ivanu piše da je Isa alejhisselam rekao, “Otac je moj veći od mene.” (Ivan 14, 28) Isa alejhisselam kaže da je Allahu dželle-šanuhu veći od njega. Hrišćansko nazivanje Isa alejhisselama Allahom je poricanje jedne vrlo očigledne činjenice [koju usprkos svim interpolacijama takođe priznaju čak i današnja jevanđelja u koje spada i trojstvo.]
[S obzirom da su prijevodi jevanđelja na grčki i latinski jezik urađeni bez razumijevanja, oni u sebi imaju puno grešaka. Ovo se puno vidi u trojstvu zato što na hebrejskom jeziku riječ “otac” ne znači samo “biološki otac”. Otac takođe znači i “velika i puno poštovana osoba”. Zato Kur’ani kerim kaže “Njegov otac Azer”, za Azera, Ibrahimovog alejhisselam amidžu (strica), zato što je Taruh, koji je bio njegov otac, bio mrtav. Ibrahima alejhisselam je odgojio njegov amidža kog je on zvao “otac” jer je to, u to vrijeme, bio takav običaj. Isto tako i u Starom zavjetu, koji je dio Biblije, piše da se Ibrahimov alejhisselam otac zvao Taruh. Osnivač i dizajner nečega, kao i neko ko zaslužuje poštovanje, se i u bosanskom jeziku naziva “ocem”. Isto tako se i riječ “sin” često upotrebljava u hebrejskom jeziku u smislu mlađe ili potčinjene osobe koja je istovremeno privržena prekomjernom ljubavlju. Kako smo ranije rekli, u devetom stihu petog poglavlja Jevanđelja po Mateju piše, “Blago onima koji mir grade, jer će se sinovi Allahovi nazivati.” (Matej 5, 9) Kako vidimo, riječ sin znači Allahov dragi rob. Nijedan hrišćanin nije nikada upotrijebio ni ovaj stih ni mnoge druge slične stihove kao dokaz za božanstvenost (uluhijjet) ljudi koje ovi stihovi izražavaju. Dakle, kako vidimo, u originalnom jevanđelju je riječ “otac” upotrijebljena u značenju “jedan mubarek mevdžud, to jest Allah dželle-šanuhu”, a riječ “sin” u značenju “Njegov dragi rob”. Velika većina hrišćana, koja se u skorije vrijeme opametila, kaže, “Mi smo svi Allahovi robovi i djeca. Allah je Rabb (Gospodar) i otac nas sviju. Riječi “otac” i “sin” koje se nalaze u jevanđeljima trebamo tako shvatiti. Dokazano je da je – kada su se originalne verzije jevanđelja prevodile sa hebrejskog jezika – mnogim riječima, kao i riječima otac i sin, dato pogrešno značenje. Ubrzo ćemo navesti detalje koji se odnose na ove činjenice.]
U dvadeset četvrtom stihu četrnaestog poglavlja Jevanđelja po Ivanu Isa alejhisselam je rekao, “Riječ koju čujete nije moja nego Oca koji me posla.” (Ivan 14, 24) On kaže u desetom stihu, “Ja ne govorim od sebe riječi koje vam kažem.” (Ivan 14, 10)
[Dvadeset drugi stih drugog poglavlja Djela apostolskih kaže, “Izraelci! poslušajte ove riječi: Allah je pred vama potvrdio Isusa Nazarećanina.” (Djela 2, 22)
Dvadeset šesti stih trećeg poglavlja glasi, “Vama je Allah najprije podigao i poslao svoga sina, prvo da vas blagosilja da se svaki od vas odvrati od pakosti svojih.” (Djela 3, 26)
Trideseti stih četvrtog poglavlja glasi, “… i da se znaci i čudesa dese kroz ime tvog svetog sina Isusa …” (Djela 4, 30)] Ovi stihovi nam jasno govore da je Isa alejhisselam Poslanik i da on propovijeda Allahovo dželle-šanuhu otkrivenje (vahj).
U osmom, devetom i desetom stihu dvadeset i trećeg poglavlja Jevanđelja po Mateju piše da je Isa alejhisselam rekao, “Ne dopustite da vas zovu Rabbi, jer imate samo jednog Rabbija, Mesiju. Vi ste svi braća. I ne zovite nikog na zemlji Ocem. Vi imate samo jednog Oca koji je na nebesima. Isto tako ne zovite nikoga svojim učiteljem, jer vi imate jednog učitelja, Mesiju.” (Matej 23, 8-10) Ovi stihovi nam pokazuju da je riječ Otac upotrijebljena u njenom figurativnom značenju i da Isa alejhisselam nije božanstvo već učitelj, prosvjetitelj i korektor, odnosno Poslanik.
Trideset šesti i kasniji stihovi dvadeset šestog poglavlja Jevanđelja po Mateju kažu, “Tada Isus dođe s njima u selo koje se zove Getsimanija, i povede sa sobom Petra i obojicu Zebedejevih sinova i reče učenicima: ‘Sjedite tu dok ja odem tamo da se pomolim.’ Međutim spopade ga žalost i briga. Tada im reče: ‘Duša moja je do smrti žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!’ Zatim ode malo dalje, pade ničice (na sedždu, na lice svoje) moleći se i govoreći: ‘Oče moj! Ako je moguće neka me mimoiđe ova čaša! Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš!’ Tada se vrati k učenicima i nađe ih gdje spavaju. On se okrenu Petru i nasavjetova ga, … . Ponovo se udalji i pomoli se govoreći: ‘Oče moj! Ako me ne može ova čaša mimoići da je ne pijem, neka bude volja tvoja. Kad se opet vrati kod učenika, nađe ih opet gdje spavaju. I ostavivši ih, on se opet udalji te se i po treći put pomoli govoreći one iste riječi.” (Matej 26, 36-44)
Kada bi samo ovo bio jedini dokaz koji pobija hrišćanske klevete – odnosno pripisivanje Isa alejhisselamu statusa božanstvenosti – ove Isa alejhisselamove riječi, koje smo u prethodnom paragrafu citirali, bi bile dovoljne. Ove riječi dokazuju da je on samo jedan rob i da je Otac – Allahu dželle-šanuhu – jedan. Da je Isa alejhisselam bio jedini Allahov sin i da je došao, kako to hrišćani pretpostavljaju – da spasi čovječanstvo – da li bi njega žalostio i rastužio strah od smrti? Da li bi on pao ničice na lice (na sedždu), i molio (činio dovu), da ga čaša mimoiđe? [U jevanđelju Isa alejhisselam sebe naziva ljudskim bićem. Hrišćani su, iako ovo sve znaju, zapali u jedno tako nelogično vjerovanje (ljudsko biće=Allah).]
Hrišćani su na osnovu riječi “otac” i “sin” u jevanđeljima osnovali doktrinu trojstva (postojanja tri boga) i tako izmislili jedno pogrešno vjerovanje koje nema presedana. Isa alejhisselam nije nikada sebe nazvao Allahovim sinom. Nasuprot, on sebe na mnogim mjestima naziva ibn-ul-insan=čovjek. [Da je on stvarno bio ibnullah (Allahov sin) on ne bi sebe na mnogim mjestima nazivao ibn-ul-insan (čovjekov sin) zato što čovjek, kada ga neko upita kako se zove, kaže svoje ime a ne tuđe.]
Zabluda hrišćanskog trojstva je nastala kao rezultat izvjesnih nejasnih izraza u Jevanđelju po Ivanu. Kako je dobro poznato jevanđelje, koje se pripisuje Ivanu, je napisano u Grčkoj dugo vremena poslije druga tri jevanđelja. U Jevanđelju po Ivanu ima puno neistinitih izjava. U stvari, Rahmetullah efendija kaže u uvodu svoje knjige Izhar-ul-hak da je Jevanđelje po Ivanu puno metaforičnih izraza, i da se samo nekoliko njegovih dijelova može razumjeti bez tumačenja. Pored toga, većina Isa alejhisselamovih izjava je napisana u obliku sažetih metafora, zagonetki i davanja primjera. Ove izjave su take da ih čak ni njegovi učenici nisu mogli lako, bez tumačenja i objašnjenja shvatiti. U stvari, trideset deveti stih petnaestog poglavlja Jevanđelja po Marku kaže, “Kapetan koji stajaše prema Isusu, kad viđe da tako izdahnu, reče: Ovaj čovjek je zaista Allahov sin.” (Marko 15, 39) Četrdeset sedmi stih dvadeset trećeg poglavlja Jevanđelja po Luki kaže, “A kad kapetan vidje šta bi, stade hvaliti Allaha i reče: Zaista je ovo pobožan (salih) čovjek.” (Luka 23, 47) Ova izjava u Jevanđelju po Luki nam pokazuje da izjava “Ovaj čovjek je zaista Allahov sin” u Jevanđelju po Marku, znači, “Ovo je zaista pobožan čovjek.”
U devetom stihu petog poglavlja Jevanđelja po Mateju piše da je Isa alejhisselam rekao, “Blago onima koji grade mir, jer će se nazivati Allahovi sinovi.” (Matej 5, 9) Četrdeset četvrti i četrdeset peti stih kaže da je rekao, “Molite se (činite dovu) za one koji vas progone da budete sinovi svojega Oca koji je na nebesima.” (Matej 5, 44-45) [U ovim stihovima Isa alejhisselam upotrebljava izraz “Allahovi sinovi” za one koji opraštaju i grade mir, i riječ “Otac”za Allaha dželle-šanuhu. Očigledno je da su ovi izrazi metafore. Biblija (i Stari i Novi zavjet) upotrebljava isto tako i izraze, kao što su “šejtanov sin”, “iblisov sin”, za griješne i zle ljude.]
Trideset deveti i kasniji stihovi osmog poglavlja Jevanđelja po Ivanu kažu, “Odgovoriše mu, ‘Naš otac je Abraham (Ibrahim, Avram).’ Isus im reče: ‘Kad biste vi zaista bili djeca Abrahamova vi biste činili djela Abrahamova. Umjesto toga, vi gledate da ubijete mene, čovjeka koji vam je objavio istinu koju je čuo od Allaha. Abraham nije tako činio. Vi činite djela oca svojega.’ Oni mu odgovoriše: Mi nismo rođeni iz preljube: Mi imamo oca. On je Allah. Isus im reče: Kad bi Allah bio vaš otac vi bi me voljeli jer sam ja izašao od Allaha i došao. Nisam došao sam od sebe već me on poslao. Zašto ne razumijete šta vam kažem? Zar ne možete da slušate moje riječi? Vaš otac je đavo i vi hoćete da vršite želje svoga oca.” (Ivan 8, 39-44)
Kada jevreji kažu, “Mi nismo rođeni iz preljube: Mi imamo oca. On je Allah,” to ne znači “naš otac je Allah.” Njihov cilj je da prigovore činjenici da Isa alejhisselam nema oca i da kažu da su oni Ibrahimovi alejhisselam potomci. Pošto je Jevanđelje po Ivanu dokument prema hrišćanskom vjerovanju i mi ga uzimamo [za naš argument] kao svjedočanstvo. Jevreji u ovim Ivanovim stihovima tvrde da su oni Allahovi sinovi. Isa alejhisselam odbacuje ovu njihovu tvrdnju i naziva ih šejtanovim sinovima. Očigledno je da su ovi izrazi metafore.
Deveti stih trećeg poglavlja Prve Ivanove epistole kaže, “Ko god je rođen od Allaha, ne čini grijeha.” Deseti stih kaže, “Po tom se poznaju Allahova i đavolja djeca, …” (Prva Ivanova epistola 3, 9) Početak petog poglavlja kaže, “Ko god vjeruje da je Isus Mesija rođen je od Allaha; i ko god voli stvoritelja, voli i onoga ko je rođen od njega. Kada volimo Allaha i vršimo Njegove zapovijedi mi po tom znamo da volimo djecu Allahovu.”
Četrnaesti stih osmog poglavlja Pavlove poslanice Rimljanima glasi, “Jer koji se vladaju po duhu Allahovom oni su sinovi Allahovi” (Rimljanima 8, 14)
Četrnaesti i petnaesti stih drugog poglavlja Pavlove poslanice (pisma) Filipljanima kaže, “Sve činite bez vike i oklijevanja da budete besprijekorni i čisti, djeca Allahova bez mane, usred roda nastranog i pokvarenog.” (Filipljanima 2, 14-15)
[Šesti i sedmi stih četrdeset trećeg poglavlja Izaije kaže, “Reći ću: Sinove mi dovedi izdaleka i kćeri moje s kraja zemlje, sve koje sam na svoju veličinu stvorio i oblikovao, i koji se mojim imenom zovu.”
Ovi izrazi, koji se upotrebljavaju u Bibliji, kao što su “sin Allaha”, “sinovi” ili “Allahova djeca”, su metafore. Allah dželle-šanuhu se ne može, upotrebljavajući njihovo bukvalno značenje, zvati Ocem. I hrišćani, takođe, tumače riječ “sin” u ovim stihovima kao “dragi Allahov rob”. Oni ne pripisuju božanstvenost (uluhijjet) nijednom čovjeku koji je u njima spomenut. Do sada svi hrišćani prihvataju činjenicu da je Allah dželle-šanuhu jedini vladar. Međutim, kada je Isa alejhisselam u pitanju, oni skreću s pravoga puta.]
Nesporazum se nije desio samo sa riječi “otac” već i sa riječi “sin”. U stvari, Jevanđelje po Luci u dvadeset i trećem i narednim stihovima trećeg poglavlja, u rodoslovu, spominje [haša] očeve Isa alejhisselama, i kaže, da je on bio sin Josifa (Josipa) Mesije, i nabraja Josipove očeve, i na kraju kaže, “Adama Allahovog sina.” Adem alejhisselam nije Allahov dželle-šanuhu sin u pravom smislu te riječi. Luka pripisuje Adema alejhisselam Allahu dželle-šanuhu zato što je on stvoren bez roditelja a Isaa alejhisselam Josipu drvodjelji (Jusufu Nedždžaru) zato čto je rođen bez oca. [Hrišćani prihvataju Isa, alejhisselama, kao boga (ilah) zato što je u njega Allah udahnuo Svoj ruh (dušu). Pored svega toga oni mu pripisuju kao oca Josipa drvodjelju (Jusufa Nadždžara). Isa alejhisselam je rođen bez oca. S druge strane, Adem alejhisselam je rođen bez ijednog roditelja. Prema tome, oni bi trebali priznavati Adema alejhisselam kao većeg boga od Isaa alejhisselam. Nijedan hrišćanin nije nikada rekao da je Adem alejhisselam bog (ilah).]
Riječ sin postoji takođe i u dijelu Biblije koji se zove Stari zavjet. Na primjer, u Knjizi Izlaska, u dvadeset drugom stihu četvrtog poglavlja piše, “Rabb kaže: Izrael [Ja’kub, alejhisselam] je moj prvorođenac.” (Izlazak 4, 22)
U devetom stihu trideset prvog poglavlja Jeremije piše sljedeće, “Ja sam otac Izraelu a Efrajim je moj prvi sin.” (Jeremija 1, 9) [Kada bi riječ sin značila bog (ilah) i Izrael i Efrajim bi bili bogovi davno prije Isa alejhisselama. Šta više, njima je pripisan naziv prvi sin što znači da su oni trebali steći božanstvenost puno prije dolaska drugog sina.]
Četrnaesti stih sedmog poglavlja Druge knjige o Samuelu ovako kaže za Sulejmana, alejhisselam (Solomona), “Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin.” (Samuel II 7, 14) Prvi stih četrnaestog poglavlja Ponovljenog zakona kaže, “Ti si sin Rabba, tvog Allaha.” (Ponovljeni zakon 14, 1) Devetnaesti stih trideset drugog poglavlja kaže, “Rabb ih je vidio i zgnušao se. Njegovi sinovi i kćeri su ga naljutili.” (Ponovljeni zakon 32, 19) Drugi stih prvoga poglavlja Izaije kaže, “Čujte nebesa, poslušaj, zemljo, jer Rabb govori: Sinove sam ti odgojio, podigao, ali su mi oni neposlušni.” (Izaija 1, 2) Prvi stih tridesetog poglavlja kaže, “Teško sinovima odmetničkim!” (Izajia 30, 1) Osmi stih šezdeset četvrtog poglavlja, “A sad o Rabb: mi smo glina, a ti si naš lončar; mi smo tvoj ručni rad.” (Izaija 64:8) Deseti stih prvog poglavlja Hošeje (Juša’) kaže, “Vi ste djeca živog Allaha.” (Hošea 1, 10) [Ovaj i jedanaesti stih nedostaje u knjizi pod naslovom Biblija, Stari i Novi zavjet, koju je izdala Stvarnost iz Zagreba, 1968. godine.]
U ovim [i na mnogim drugim mjestima koja nismo spomenuli svi Izraelćani, a takođe i mnogi drugi narodi, su nazivani Allahovim sinovima. Kada bi izraz “Allahov sin” značio “sin Allaha,” odnosno kada to ne bi bila metafora, Izraelćani i] izraelski pejgamberi, kao što su Israil [Ja’kub], Efrajim, Sulejman (Solomon) i Adem alejhimusselam bi takođe trebali biti bogovi. Ali pošto jevreji znaju hebrejski jezik – svoj maternji jezik – oni ispravno i potpuno razumiju izraze kao što su, “sin Allaha”, “prvi sin”, “sinovi”, “kćerke”, i nisu zapali u grešku [i ne nazivaju ove Poslanike božanstvima]. Kopije jevanđelja i pripovijedanja, vazova, i Isaovih alejhisselam savjeta, koje su se nakon apostola tu i tamo pojavile na komadima papira, je slučajno nabavljao ovaj i onaj i prevodio ih na razne jezike. Prevodioci, koji su bili neuki i nesvjesni stilskih finoća i stilskih registara hebrejskog jezika, su prevodili riječ po riječ što god su vidjeli bez poruke (razumijevanja). Oni, koji su kasnije vidjeli ove prijevode, se nisu usuđivali da upotrijebe riječi prijevoda u drugim značenjima osim u njihovom bukvalnom smislu. Ovo je sve dovelo do bezplodnih i praznih diskusija, pogrešnih i nelogičnih teorija, potpuno nerazumljivih, nevjerovatnih, i bizarnih doktrina.
Oko stotinu godina nakon Isa alejhisselama se u svakoj državi pojavilo drukčije vjerovanje, i drukčija sekta sa drukčijim Jevanđeljem. Fanatici ovih sekti su, kako bi raširili svoju sektu i opovrgli druge – kada su pravili kodekse (rukopise) Biblije – umetali izvjesne riječi koje su odgovarale njihovim ciljevima. Ovo je dovelo do nastanka toliko različitih kopija jevanđelja, i toliko rasprava među hrišćanima, da je samo nikejski sabor poništio i odbacio pedeset različitih kopija jevanđelja koja su hrišćani upotrebljavali. Dakle, nijedan od postojeća četiri jevanđelja nema dokaznu moć. Međutim, pošto se hrišćansko vjerovanje temelji na ova četiri jevanđelja i mi ćemo, takođe, sa ciljem da ubijedimo hrišćane, bazirati naše argumente na osnovu njihovih svjedočenja.
Tevrat je dio Biblije koji se zove Stari zavjet. On u sebi ne sadrži nijedan dokaz za ovu hrišćansku doktrinu trojstva. [Ovo priznaju i izvjesni sveštenici sa kojima smo se sreli.] U Jevanđelja po Ivanu, koje je najsumnjivije i najkomplikovanije, najjači dokaz (trojstva) se sastoji iz nekoliko dvosmislenih izjava u detaljima koji postoje i u drugim Jevanđeljima.
Na primjer:
Oni zaključuju božanstvenost iz dvadeset trećeg stiha osmog poglavlja Jevanđelja po Ivanu gdje Isa alejhisselam kaže, “Vi ste od ovoga svijeta, ja nisam od ovoga svijeta.” (Ivan 8, 23) Oni, da bi Isau alejhisselam pripisali božanstvenost (uluhijjet) objašnjavaju ovo kao, “On je sišao s neba i uzeo ljudsko tijelo.” Značenje ovog stiha je, “Vi ste zauzeti ovosvjetskim vezama a ja nisam.” Ova izjava se ne može protumačiti kao božanstvenost. Pored toga, ovo jevanđelje u sebi sadrži stihove koji kontradiktiraju ovom stihu.
Devetnaesti stih petnaestog poglavlja Jevanđelja po Ivanu kaže, “Vi ne pripadate svijetu – ja vas izabrah od svijeta.” (Ivan 15, 19) Šesnaesti i osamnaesti stih sedamnaestog poglavlja kaže, “Od svijeta nijesu, kao što ni ja nisam od svijeta.” (Ivan 17, 16) “Kao što si ti mene poslao u svijet, i ja njih poslah u svijet.” (Ivan 17, 18) Ovaj stih direktno kontradiktira dvadeset trećem stihu (koji kaže), “Ja nisam od ovoga svijeta.” (Ivan 8, 23)
U ovim stihovima Isa alejhisselam sebe smatra ravnim njegovim apostolima. Riječi, “Vi ste od ovog svijeta” znače, “Vi žudite za ovim svijetom.” Ovakav figurativni govor i idiomi se upotrebljavaju u svakom jeziku. (I naš, bosanski jezik, ih je pun.) S druge strane, u arapskom jeziku postoje izrazi kao, ibn-ul-vakt (sin vremena), ebul vakt (otac vremena), ebna-i zaman (sinovi vremena) i ebna-i-sebil (sinovi načina). [Vrijeme i način nemaju sina. Ovo su sve samo simbolični izrazi.]
Još jedan dokaz koji hrišćani iznose u svojim nastojanjima da potvrde trojstvo je trideseti stih desetog poglavlja Jevanđelja po Ivanu. Ovaj stih citira da Isa, alejhisselam, kaže, “Ja i Otac smo jedno.” (Ivan 10, 30) Ni ova izjava se takođe ne može protumačiti ni kao božanstvo ni kao identitet. Jer, ako pretpostavimo da je to Isa alejhisselam zaista rekao, on je to rekao kada je bio ljudsko biće i posjednik nefsa. U tom slućaju sjedinjavanje s Allahom je nemoguće. [Hrišćani koji iznose ovaj stih kao dokaz da dokažu božanstvenost Isa alejhisselama trebaju da nastave s čitanjem, i da vide šta slijedi iza tog stiha. U tridesetom i narednim stihovima Jevanđelja po Ivanu piše: “Ja i otac smo jedno. A židovi opet uzeše kamenje da ga kamenuju. Isus im reče: Pokazao sam vam mnoga dobra djela koja dolaze od moga oca. Za koje se od tih djela bacate kamenjem na mene? Židovi mu odgovoriše, ‘Mi se ne bacamo kamenjem na te zbog dobrog djela već radi huljenja (kufra) što se praviš Allahom iako si samo čovjek.’ Isus im odvrati: ‘Zar ne piše u vašem zakonu: Ja rekoh bogovi ste? Ako, vi nazivate bogovima one kojima bijaše upućena Allahova riječ da li vi meni, koga posla i posveti Otac, velite “huliš” zato što rekoh “Sin sam Allahov”? Ako ja ne činim djela svoga Oca, i dalje mi ne vjerujete. Ali ako ih ja zbilja činim, makar meni i ne vjerovali, vjerujte djelima da znadnete i sve više spoznajete da je Otac u meni i ja u Ocu!’ Tada su ga opet htjeli uhvatiti. Isus im umače.” (Ivan 10, 30-39) Oni koji su lično vidjeli Isa alejhisselama nisu rekli da je on bog. Naprotiv, oni su ga htjeli ubiti zbog njegovih figurativnih riječi. Isa, alejhisselam, kojeg hrišćani smatraju bogom, koji stvara i koji je uvijek prisutan i koji će uvijek vječno postojati, bježi od jevreja. Kakav je to stvaralac koji bježi od svojih stvorenja?
Kada Isa alejhisselam kaže u trideset četvrtom stihu, “Vi ste bogovi”, da bi dokazao svoju izjavu, “Ja i Otac smo jedno”, ima još nešto. U fusnoti kopije jevanđelja kojeg mi imamo piše da je ovo takođe i šesti stih osamdeset drugog Psalma (poglavlja Zebura) Starog zavjeta. U psalmima nakon ovog stiha slijedi sljedeće, “Vi ste sinovi Najuzvišenijeg.” Prema bukvalnom značenju ovog stiha i Isaove alejhisselam izjave, ljudi, kojima se on obratio riječima, “Vi ste bogovi”, su, pored Isa alejhisselama, postali bogovi. Pitamo se da li ih je ikada ijedan hrišćanin prihvatio kao bogove? Hrišćani koji iznose Isaovu alejhisselam izjavu, “Ja i Otac smo jedno” – kao svjedoka za njegovu božanstvenost – odbacuju bogove koji su izjavljeni u produžetku razgovora i tako postaju griješnici i odmetnici koji se ne slažu sa Isa alejhisselamom kojeg oni priznaju kao boga. Da li bog laže? Ako upitamo hrišćane zašto oni ne prihvataju i ovaj dio oni će nam reći, “To je figurativni govor. Njegove riječi, ‘Vi ste bogovi’ se ne smiju bukvalno shvatiti.” Ako ih upitamo, “Zar nije i izjava, ‘Ja i Otac smo jedno’ figurativna?” oni će nam odgovoriti, “Isa je božanstvo. To je osnovna doktrina hrišćanstva.”] Jedan drugi zaključak koji hrišćani izvode iz ovih riječi Jevanđelja po Ivanu je, “Mesija Isus nije samo savršeno ljudsko biće već i savršen bog.” Međutim, pošto se ljudske karakteristike ne mogu odvojiti od čovjeka ne može biti ni govora o stvarnom jedinstvu čovjeka i boga. Šta više, Isa alejhisselam ne upotrebljava ovaj izraz samo za sebe već čak i za svoje apostole.
U dvadeset prvom stihu sedamnaestog poglavlja Jevanđelja po Ivanu piše, “O Oče, ti si u meni a ja sam u tebi. Neka i oni u nama budu.” (Ivan 17, 21) “I slavu koju si mi dao ja dadoh njima, da oni budu jedno kao što smo mi jedno. I da svijet upozna da si me ti poslao i da si imao ljubav prema njima kao i prema meni.” (Ivan 17, 22-23) Riječi “da oni budu jedno” u ovim stihovima znače “da se oni striktno pokoravju vjerskim zapovijedima i da čine pobožna djela.” Kada to znamo neće nam ni na pamet pasti nikakva božanstvenost.
Još jedan dokument koji hrišćani uzimaju kao svoj dokaz za trojstvo je sljedeća epizoda koja se nalazi u osmom i devetom stihu, četrnaestog poglavlja Jevanđelja po Ivanu: Filip mu reče: “O Rabb, pokaži nam Oca, i nama je dosta!” Isus mu odgovori, “Toliko sam vrijeme s vama i ti me Filipe nisi upoznao? Ko je vidio mene vidio je i Oca. Pa kako ti veliš, ‘Pokaži nam Oca?’” (Ivan 14, 8-9)
Ovaj njihov argument je pogrešan iz dva razloga.
Prvo: Allah dželle-šanuhu se ne može vidjeti na ovom svijetu. To je činjenica koju i hrišćani priznaju. U stvari, ovo viđenja (ili ma’rifet) je u uvodu knjige Izhar-ul-hak protumačeno kao “znanje”.
Drugo: Znati Mesiju ne znači “fizički ga znati”. Hrišćani stoga zaključuju da “znati Mesiju” znači “znati ga u njegovoj božanstvenosti i otjelovjenju”. Ovaj zaključak je obavezan po hrišćanima koji vjeruju u trojstvo. Međutim, ni ovaj zaključak takođe nije ispravan. Jer, zaključak ne smije biti u kontradikciji sa logičkim dokazima i autentičnim pripovijedanjima. Ovaj zaključak je suprotan logičnom dokazu. Jer, kako smo ranije spomenuli, Isa alejhisselam je držao apostole sebi ravnim.
Kako nas istoričari uče doktrina o tri hipostaze ili tri bića ili trojstvo nije ništa novo. To je jedano vjerovanje koje je usvojeno iz mnogobožačkih kultova. Kako se broj bogova povećavao, da privuče pažnju neukog stanovništva, i pobudi osjećanja budnosti u njima, ugledne ličnosti mnogobožačkih zajednica su poredale bogove po njihovoj superiornosti, postavljajući jedne od njih kao poglavare a druge kao njihove potčinjene. Oni su međusobno potajno odlučili da održavaju ovaj poredak. Zerdušt (Zoroaster ili Zaratustra), [osnivač medžusija (vatropoklonika, obožavalaca vatre), temeljnog vjerskog sistema u drevnoj Perziji] je odabrao dva njihova idola, Ormuzda i Ahrimana, kao dva bića, i osnovao novi sistem vjerovanja koji se bazira na čudnom konfliktu između Ormuzda – boga svjetla i dobrote, i Ahrimana – boga duša, mračnjaštva i zla. [Fariseji i dan danas slijede ovu pokvarenu vjeru. Oni čitaju Zoroasterovu knjigu Zend-Avesta.]
Veliki alim Indije, Mazhar Džan-i Džanan, ovako piše u svom četrnaestom pismu, “Brahmanizam (hinduizam) je prvobitno bio nebeska vjera. On je kasnije pokvaren.” Brahmani su prvi upotrijebili ovaj izraz, tri hipostaze (hipostaza=biće, osnova, suština, bit), trojstvo.
[Ovu ideju je ispravnije nazvati filozofijom ili doktrinom nego vjerom. Ova ideja (trojstva) je osnovana unakazivanjem i sakaćenjem nebeske vjere sedam stotina godina prije Isa alejhisselama. Brahma je bio uzrok ovog osakaćivanja. Na sankritskom jeziku Brahma znači sveta riječ. Ovaj izraz se upotrebljava i u hrišćanstvu za Isa alejhisselama. Kada upitamo hrišćane o Isa alejhisselamovoj božanstvenosti njihov prvi odgovor su neki stihovi iz prvog poglavlja Jevanđelja po Ivanu. Evo tih stihova: “U početku bijaše riječ, i riječ bijaše kod Allaha, i riječ bijaše Allah,” (Ivan 1, 1) i, “i riječ je postala tijelo i nastanila se među nama. I mi smo posmatrali slavu njegovu koju ima jednorođenac od Oca – pun milosti i istine.” (Ivan 1, 14) Potpuno isto kao i u brahmanizmu (hinduizmu).] Isto tako i članovi brahmanske kaste vjeruju u boga (ilah) koji se ostvario u imenu Brahma. Prema njihovoj doktrini je najviši i vječno ćuteći bog istinska i prava bit svega. Ali, ovaj bog obavlja svoj posao kroz druga dva boga (koji se zovu) Višnu i Siva. Oni kažu da su oni jedan bog koji se manifestuje u trojstvu.
Brahma je po brahmanima stvaralac i ovog svijeta i svega drugog. On sve stvara. Njegov simbol je Sunce. Višnu je razum. On je bog koji sve štiti. On vlada sadašnjim vremenom. Njegov simbol je voda. Siva je bog života i smrti. On kontroliše naše i buduće vrijeme. Njegove odgovornosti su pravednost i osveta. Njegov simbol je vatra. [Brahmani vjeruju da njihov bog Višnu živi na nebesima. Drugi bogovi izvještavaju Višnu da su se na zemlji pojavili izvjesni šejtani i uznemirili red i tišinu i da se on stoga mora roditi otjelovljen na zemlji i kazniti te šejtane i demone. Višnu prihvata ovu sugestiju i otjelovljava se kao krišna, ratnik, kojeg rađa djevica iz ratničke famelije da očisti zemlju od šejtana i demona. Djevica unaprijed sanja o ovom. Krišna nauči svoje znanje za šezdeset i četiri dana. On radi kao čoban. On putuje nadaleko i naširoko. On pokazuje čuda u mjestima koja posjećuje. Kada to brahmani vide oni ga prihvataju kao božanstvo koje je sišlo u ljudskom obliku na zemlju. Brahmanski kaluđeri pripovijedaju mnoge mitove o Krišni.
Isto tako i budisti vjeruju da je Buda bog. Buda je po budistima prije silaska na zemlju živio na nebesima. On je tražio mjesto na zemlji gdje će se pojaviti i na kraju je odlučio da se rodi kao član Sudhodana familije. Mit se ovako nastavlja: Njegova majka je zaspala, dok je postila, na krovu palaće i usnila san. U snu joj se prikazao bijeli slon koji silazi s neba i koji oko sebe emituje svijetle krugove i koji je, na njeno veliko iznenađenje, ušao u njenu matericu s njene desne slabine. Pred Budino rođenje su viđeni mnogi znaci. Njegova majka napušta grad i pod drvetom rađa svoga sina. Budizam je prepun stvari koje razum i logika nikada ne mogu prihvatiti. Trojstvo koje je kredo brahmanizma, budizma i hrišćanstva je istovjetno. Ovdje ćemo nabrojati nekih od njihovih sličnosti, kao što su, ulazak boga u djevicu, njen porod, i vjerovanje ljudi da su oni božanstva:
1 Isa alejhisselam je po hrišćanima umro i proživio (uskrsnuo ili vaskrsnuo) tri dana nakon smrti. I krišna je takođe vaskrsnuo nakon svoje smrti i popeo se na nebesa.
2 Isa alejhisselam je vaskrsnuo iz groba a Buda sa tabuta (mrtvačkog kovčega).
3 Isa alejhisselam je ranije rekao da će biti ubijen, sačuvao je duše u tamnici, odnosno paklu, i sjeo je nakon proživljenja iz groba na Allahovu desnu stranu. Buda je rekao da će se povući sa svijeta i otići u Nirvanu. [Nirvana u budističkoj filozofiji: “ugasnuće”, stanje vječitog i blaženog mira koje se nalazi s one strane svijeta svijesti i individualnog življenja. Do ovog stanja se dolazi potpunim ugasnućem svoga “ja” i volje za životom, tj. potpunim oslobađanjem duha od materije; u docnijem budizmu: blaženi život u nekom Budinom svijetu punom sjaja i velelepnosti.]
4 Isa alejhisselam je, kada je uzašao na nebo, preuzeo dužnost i započeo s kontrolom nad svim stvarima u univerzumu. Isto tako je i Buda uspostavio sultanat nebesa i gospodarenje nad univerzumom.
5 Jevanđelja jednoglasno nabrajaju očeve Isa alejhisselama do Davida (Davuda alejhisselam) kojeg nazivaju Prvi melik (kralj, vladar). Isto tako i Budin rodoslov počinje s Mekavamatom, prvim vladarom.
Trojstvo i tenasuh (metempsihoza) nisu samo postojali u Indijskim vjerama već takođe i u drevnim egipatskim vjerama. [Metempsihoza – seljenje duše iz jednog tijela u drugo poslije smrti. Vjera u metempsihozu bila je raširena kod Hindusa i Egipćana i ona sačinjava sastavni dio budističke, orfističke, Pitagorejske, Platonove, Plotinove, Empedoklove i drugih filozofija.] Amonra (Amon) je glavno božanstvo starih Egipćana. [Njega su predstavljali sa ovnujskim rogovima; simbolom stvaralačke snage i rađanja.] Njegov simbol je sunce. Vjerovalo se da je on svojom voljom i govorom stvorio ovaj svijet. Oziris, njegov pomagač je njihov drugi bog. Oziris je došao na zemlju, podlegao raznim nevoljama i bio je ubijen. On je vaskrsnuo, i, uz pomoć Izisa njihovog trećeg boga, popeo se na nebesa. Oziris je tako postao bog mrtvih. U drevnom Egiptu se vjerovalo da su kraljevi ili faraoni (fir’avni) Amonraovi (sunčevi) sinovi. Stari Egipćani su vjerovali da oni koji umru idu Ozirisu na polaganje računa (hesab)]
Osnivač ove doktrine, koja se bazira na tri hipostaze, na zapadu, je filozof Time (Timeios). On je živio u gradu Lokres nekih pet stotina godina prije Isa alejhisselama. On je bio Pitagorin učenik. On je od njega naučio ovu doktrinu o tri hipostaze (bića, osnove). [Pitagora je rođen 580. godine stare ere na otoku Samos. Priča se da je umro 500. godine stare ere u Metaponti. O datumima njegovog rođenja i smrti postoje različita pripovijedanja. On je još kao mlad došao u Italiju, u grad Kroton. Odatle je putovao u razna mjesta zadržavajući se u Egiptu i Bliskom istoku. On je za vrijeme svog boravka u Egiptu stekao obimno znanje o starim egipatskim vjerama i kultovima. On je od Egipćana naučio i prihvatio metempsihozu i vjerovanje u tri boga. On je u Egiptu takođe naučio i geometriju. Teorema koja je danas poznata pod imenom “Pitagorina teorema” je u to vrijeme već bila bila dobro poznata i upotrebljavana u Egiptu. Ona (dijelovi znanja kao što je ova teorema) je došla u Egipat iz Vavilonije koja je u to vrijeme bila jako napredna u astronomiji (ilm-i nudžum), matematici i astrologiji. Vavilonci su ove nauke naučili od Pejgambera Idrisa, alejhisselam. [Ime ovog velikog Pejgambera se spominje u Kur’ani kerimu. Hrišćanski učenjaci uglavnom poistovjećuju njegovo ime s Enokom.] Pitagora je otišao u Vaviloniju gdje ih je dobro naučio. On je, kada se vratio u grad Kroton, otvorio školu i osnovao novi način ili novu školu koja se po njemu zvala. Njegovi kaluđeri su o njemu izmislili mnoge mitove i tvrdili su da je on poslanik. Neki od njih su čak rekli i da je on bog.
Pitagora je rekao da su brojevi bit postojanja. On je vjerovao da su brojevi do deset sveti. On je vjerovao da su brojevi jedan, dva i tri, tri suština i srž. Pitagorovci tvrde da je broj jedan neosporiv i vječni izvor svemira i, prema tome, prva hipoteza. Po njima je broj dva žensko i kroz nju je postao sav svijet. Ona je druga hipoteza. Broj tri je treća hipostaza i ona predstavlja vječno trojstvo univerzuma. Oni tvrde da su ove tri hipostaze suština svijeta i kosmosa. Na primjer, oni kažu da su tijelo, život i duša bit svemira. Oni kažu da se vasiona sastoji iz tri svijeta, odnosno svijeta prirode, čovjeka i boga. Po pitagorovcima, pošto je sve napravljeno u trojkama, stvaranje započinje iz trojstva koje je sastavljeno iz stvaralačke želje, toka zvijezda i stalno poboljšavajućeg svemira. Knjiga La Pensee Grecque, koju je napisao Gomprez, opširno govori o Pitagorinim brojevima i drugim filozofskim pogledima. Po Pitagori, prva hipostaza, odnosno bog – koji je svemoguć, se ne može razumom shvatiti. Pitagorovci ne jedu meso zato što vjeruju da su duše vječne [besmrtne] i da se duše mrtvih sele u životinje. Time, istaknuti Pitagorin učenik, je slijedio put svoga učitelja.]
vazhdon ne pjesen e dyte.
