Bibla dhe Kurani Studime Komperative
Protestanti su izabrali pet mjerila za poređenje današnjih jevanđelja s Kur’ani kerimom. Oni kažu u prvom mjerilu, trojstvu (vjerovanju u tri boga), da je nedostatak Kur’ani kerima u tome što u njemu nema vjerovanja u tri hipostaze ili tri boga, (Oca, sina i Svetog duha). Oni tvrde da je ova doktrina – trojstva – nagovještena u ranijim božjim knjigama. Nakon što su priznali u nekim svojim publikacijama, da je u Tori ova svečana stvar maglovita, oni ne mogu da navedu – osim Jevanđelja po Ivanu, Knjiga Djela apostolskih i apostolskih poslanica – nijedan drugi dokument koji bi dokazao ovu njihovu tezu. Međutim, knjige i poslanice koje oni navode kao dokaz su potpuno bezvrijedne. Jer, one se ne zasnivaju na pouzdanim činjenicama.
Potrebno je da, prije nego što objasnimo trojstvo, prvo osmotrimo i objasnimo pričešće. Kako smo ranije objasnili, pričešće ili iša-i rabbani, je jedan od osnovnih principa hrišćanskog vjerovanja. Dakle, pošto hrišćani vjeruju da je Isa alejhisselam jedan od tri istinita boga, hrišćani se, eto da tako kažemo – jedući njegovo meso i krv – ujedinjuju s njim. Oni vjeruju da će, [haša] žrtvovanjem Allahovog sina, njihovi učinjeni grijesi biti oprošteni. Oni vjeruju da – kada sveštenik izgovori i puhne molitvu nad vinom i komadom kiselog ili nekiselog hljeba – hljeb postaje postaje Isa alejhisselamovo meso a vino njegova krv.
[Oni kažu da je ova činjenica napisana u dvadeset šestom i narednim stihovima dvadeset šestog poglavlja Jevanđelja po Mateju, u dvadeset drugom i kasnijim stihovima četrnaestog poglavlja Jevanđelja po Marku i u devetnaestom i kasnijim stihovima dvadeset drugog poglavlja Jevanđelja po Luci. U stvari, u ovim jevanđeljima se pripovijeda jedan događaj koji se sprovodio dok je Isa alejhisselam bio živ. Međutim, nijedno jevanđelje u sebi ne sadrži pismeni izvještaj naređenja, kao na primjer, “Poslije mene me uvijek ovako žrtvujte i uvijek radite isto ovako da vam budu vaši grijesi oprošteni.” U devetnaestom stihu dvadeset drugog poglavlja Jevanđelja po Luci piše: “Ovo činite za moj spomen.” Međutim, to ne znači, “Upražnjavajte ovaj događaj kao iskup za svoje grijehe i sprovodite ovo kao princip vjerovanja.” Hrišćani u crkvama dijele i jedu ovaj hljeb i vino. Oni vjeruju da je Isa alejhisselam žrtvovan, pojeden, i popijen. Među hrišćanskim crkvama [i raznim grupama] postoje različita tumačenja po pitanju pretvaranja hljeba i vina u meso i krv – što predstavlja žrtvovanje Isa alejhisselama. Prema vjerovanju jednih, “Hljeb i vino se samo mijenjaju u Isaovo alejhisselam tijelo i krv, i na kraju, postaju i sam Isa.”
Kada nekoliko hiljada sveštenika u svijetu nad komadima hljeba istovremeno izgovori molitvu, i “posveti ih”, Isusi, koje su svi sveštenici tako napravili se, ili međusobno razlikuju, ili su isti. (Ako se razlikuju) njihovo razlikovanje je suprotno hrišćanskom kultu. [To bi značilo da su (tim činom) nastale mnoge Mejsije, ili, haša bogovi.] S druge strane, (ako su isti) njihova istovjetnost je suprotna prirodi materije, zato što je materija svakog od njih drukčija. Jasno je da se jedna stvar ne može nalaziti u istom momentu na različitim mjestima. Zbog toga komadi hljeba na koje je izgovorena molitva, i koji su postali “sveti”, ne mogu svi biti jedan te isti Mesija. A to hrišćanstvo odbacuje jer hrišćani vjeruju u postojanje samo jednog Isusa.
Kada sveštenik prelomi hljeb na tri komada, i dadne različitim osobama po komad hljeba, ili je Mesija koji je nastao pretvaranjem hljeba raskomadan, ili svaki dio hljeba nije cijeli Mesija. Prema prvom prijedlogu je bog (ilah) raskomadan što nije kompatibilno ni sa jednom vjerom.
Što se tiče drugog prijedloga – hljeb je već promijenjen u jednog Mejsiju. Odakle dolaze (nastaju) druge razne Mesije kada se hljeb raskomada? Prema hrišćanskom vjerovanju Isaov alejhisselam dolazak na zemlju i njegovo žrtvovanje sebe je sa ciljem da oslobodi ljude [od grijega]. Ako je žrtva pričešća – ili iša-i Rabbani kurbani – koju sveštenici upražnjavaju danas u crkvama ista kao i ona koju su jevreji činili na krstu, onda bi prvo pričešće, koje je obavljeno dok je Isa alejhisselam bio živ, kada je naredio apostolima da jedu hljeb i piju vino bilo dovoljno za ispaštanje ljudskih grijeha. Prema tome, žrtveno raspeće Isa alejhisselama na drvenom krstu – kako hrišćani vjeruju – je bilo nepotrebno. Isto tako su nepotrebne i svešteničke [pričesne, kurbanske] ceremonije koje oni sprovode po cijelom svijetu. Na kraju devetog poglavlja pisma Hebrejima piše da je hazreti Isaovo alejhisselam samopožrtvovanje za iskup ljudskih grijeha događaj koji se samo jednom desio. (Poslanica Hebrejima 9, 28)
“Na prethodnim stranicama je pokazano da Isaova alejhisselam vjera ima malo šta zajedničko s hrišćanstvom, koje se razvilo izvjesno vrijeme nakon njegove smrti i koje je vjerovanje raznih hrišćanskih crkava.
Isa alejhisselam je bio Poslanik i čovjek koji je prenosio i propovijedao svojim sljedbenicima propovijedi i savjete (vaz i nasihat) koje mu je Allah dželle-šanuhu nadahnućem otkrio.
Isa alejhisselam je podsticao svoje sljedbenike (ummet) da se kaju (da čine tevbe) i da ostave pokvarene i zle običaje. Isa, alejhisselam, nije donijeo novu vjeru. On je oživio Musaov alejhisselam originalni šerijat.
Isaova vjera je vjera vaza i nasihata (propovijedi i savjeta). Ona nije vjera krštenja i pričešća.
On nije došao da namjerno umre na krstu i da, kao žrtva, zastupa njihove grijehe. On je došao da pokaže ljudima put prema carstvu nebeskom, koji su mogli dobiti samo s ljubavlju prema Allahu dželle-šanuhu i dobrim djelima.
Nakon podizanja Isa alejhisselama na nebesa oni apostoli, koji su ga vjerovali i koji su bili njegovi najbliži drugovi, su sebe nazvali izaslanicima (resulima).
Apostoli su bez sumnje slijedili put Isa alejhisselama i vjerovali u jednog i jedinog boga, Allaha, i da je Isa alejhisselam Njegov Poslanik.
Apostoli su sve radili onako kako im je Isa alejhisselam naredio – po Musa alejhisselamovom šerijatu (zakonu).
U Palestini i njenoj okolini su živjela velika jevrejska plemena. Međutim, kada uporedimo broj jevreja koji su živjeli u Jerusalimu, sa brojem jevreja u svijetu, njih je bilo vrlo malo.
Grad Aleksandrija je bio jedan veliki kulturni centar. U njemu su se podučavale mnoge vjere i filozofske ideje.
Uticaj grčke filozofije i postojeća paganska (idolopoklonička) društva su dovela do podjele i pada jevreja. Svako od ovih paganskih društava je imalo svoga boga – spasioca.
Kada je Isa alejhisselam počeo obavljati dužnost Poslanstva izvjesni jevreji su ga prihvatili kao očekivanog mesiju. Nakon tri godine Isa alejhisselamovog poslanstva se broj jevreja koji je vjerovao u njega povećao. Međutim, oni su njega i njegove riječi tumačili [testirali] u svjetlu grčke filozofije i paganskih društava. Isaova alejhisselam istinita vjera se tako počela mijenjati. Prvi znak ove promjene je bio početak veličanja Isaove alejhisselam ličnosti a ne podučavanje njegovog puta.
Dr. Morton Scott Enslin, jedan od najvećih hrišćanskih učenjaka našega vremena, je ovako napisao u svojoj knjizi Christian Beginnings (Hrišćanski počeci), u drugom dijelu, na stotinu sedamdeset drugoj stranici:
‘Zainteresovanost za Isa alejhisselama kao osobu, želja da se objasni ko je on bio, i da se sve protumači uzimajući njega u obzir, je postepeno zamaglilo činjenicu da on za sebe nije nikada tako nešto tvrdio, već je bio zadovoljan da narodu oglasi Allahov dželle-šanuhu cilj, i da ga pozove na pokajanje. Tako je Isa alejhiselam sve više i više postajao neko koga treba razumjeti i objasniti a ne neko čija učenja treba vjerovati i slijediti.’ [Dr. Morton Scott Enslin, Christian Beginnings, drugi dio, 172. stranica.]
Ova tendencija je na kraju – dok je ovaj koncept tumačio aleksandrijski filozof, jevrej, Philo – dovela do poistovjećivanja Isa alejhisselama s grčkom riječi Logos (Logos=Sveta riječ) i shodno tome njegovog obogotvorenja. [Mi ćemo govoriti o Philu u 10. poglavlju ove naše knjige koje nosi naslov “Isaove alejhisselam riječi dokazuju lažnost trojstva”.] Pisanja crkvenih očeva ovoga vremena su puna raznih nepristojnosti i besmislica. Ova pisanja crkvenih očeva se vide kao nastojanje da se vjerovanje u jednoga boga ALLAHA (doktrina monoteizna), što je Isa alejhisselam toliko naglašavao, pomiri s njegovim Allahlukom (s pripisivanjem božanstvenosti njemu, da je on haša Allah), koji mu je pripisan.
Među rasutim jevrejima i nejevrejima je nikla jedna nova vjera, koja nema nikakvog odnosa s osnovnim vjerovanjima koja je Isa alejhisselam podučavao.
Dr. Morton Scott Enslin kaže u drugom dijelu na 187. stranici, ‘Tako, čak i u svojim najranijim danima, dok su (Isaovi alejhisselam) sljedbenici bili još uvijek na jevrejskoj zemlji (Palestini gdje su jevreji živjeli), i dok nisu ni mislili da će ići putem pagana, su se (U Isaovoj alejhisselam vjeri) već desile dalekosežne promjene. Međutim, ovo širenje (njegove vjere) je izazvalo i još korjenitije promjene. Ne samo da je pokret postajao zasebna vjera, potpuno drukčija od judaizma, već je i njena poruka, kako je prevođena na nerazumljive i prikladne termine paganske publike, postepeno, sve više i više ličila na druge kultove sa kojima se našla u sukobu. Ona je – do polovine drugog stoljeća – a vjerovatno još i puno ranije, postala jedan od grčko-orijentalnih kultova, i, kao i drugi kultovi, svojim preobraćenicima nudila spas kroz njenog božanskog Gospoda (Rabba).’
U Rimskoj imperiji je bilo nekoliko idolopokloničkih kultova. Ovi kultovi su se u svojim vjerovanjima međusobno razlikovali. Međutim, sljedeće četiri karakteristike su u njima svima bile zajedničke.
(1) Svaki od njih vjeruje u boga, spasioca, čija je smrt iskup za ljudske grijehe i spas za one koji vjeruju u njega.
(2) Svaki od njih ima uvodni prečišćavački obred kroz koji moraju proći oni koji ulaze u njega. Vjeruje se da će tim obredom, oni koji ulaze u tu vjeru, biti očišćeni od zla.
(3) Oni su svi, u suštini, tajanstveno ujedinjavanje sa božanstvom. Ovo ujedinjavanje se izvodi na taj način što njegove pristaše, putem obreda, simbolički jedu njegovo meso i piju njegovu krv.
(4) Svaki od njih u sebi ima vjerovanje o raju (džennetu) i oni ga svi žele da dobiju. Oni vjeruju da će biti u njemu u udobnosti.
Enciklopedija Americana daje sljedeće podatke za riječ žrtva:
“Stari Grci su prinosili žrtve (thusiai) i (sphagia) nebeskom bogu Olimpusu. Thusiai je molitva žrtvovanjem koja se uvijek radila po danu, ujutro. Izvjesni dijelovi žrtvovane životinje se spaljivali na kamenu koji se zove Bomos. Ostale dijelove su jeli oni koji su se iskupili kod većeg kamena. Ovaj običaj se završavao muzikom i igrom.
Sphagia je obred žrtvovovanjem koji se radio po noći. Kamen koji se upotrebljavao za sagorijevanje mesa se zvao ešara (eschara).
Imena ovih grčkih obreda se izražavaju na latinskom jeziku samo jednim riječi – žrtva. Riječ oltar se upotrebljava i za Bomos, kamen na kom se žrtva spaljivala, i za ešaru, kamen oko kog se učesnici iskupljaju da jedu žrtvu”
S druge strane, kamen na koji se stavlja hljeb i vino, i oko kojeg se iskupljaju učesnici obreda žrtvovanja koji se naziva pričešće, i koje se radi u hrišćanskoj vjeri, se takođe zove oltar. I ovaj sakrament je popraćen muzikom. (Hrišćani vjeruju) da je lomljenje posvećenog hljeba žrtvovanje, i da je njegovo umakanje u vino, i njegovo jedenje, da tako kažemo, duhovno ujedinjavanje s bogom. Sličnost između grčkih obreda thusiaije i sphagije i sakramenta pričešća je jasna kao dan.] [Mi ćemo sada nastaviti s predmetom.]
Nema sumnje da je ovo u hrišćanstvu nastalo kao rezultat uticaja gore spomenutih grčkih tajanstvenih kultova, i da je od Isa alejhisselama napravljen kao bog spasilac, i da se njegova tobožnja smrt na krstu smatra umilostivljavajućom žrtvom
Dva najvažnija hrišćanska obreda ili sakramenta su krštenje i pričešće. Krštenje je uvodni obred kroz kog se čovjek čisti od iskonskog grijeha i preobražava iz djeteta srdžbe u dijete milosti, i uvodi u hrišćanstvo. Učesnici pričešća navodno jedu Isaovo alejhisselam meso i piju njegovu krv.
Dr Morton Scott Enslin u drugom dijelu iste knjige, na 190. stranici, iskreno priznaje da je hrišćanstvo postalo jedan od misterioznih kultova iz rimskog vremena, i kaže, “Hrišćanstvo je postalo do drugog vijeka jedna od pokvarenih vjera.”
Lord Reglan u svojoj knjizi The Origins of Religion iznalazi izvore tajanstvenih kultova koje smatra da su najraniji obredi, nešto kao obnavljanja obreda (jednina). On ističe da je u prastara vremena, u nekoliko zajednica, bio običaj da se izabere jedan mladić kao suđena božanska žrtva i da mu se godinu dana ukazuju božanske počasti. Njemu se ukazivala najveća čast. On je bio najprivilegovaniji gost cijeloga društva. Sve njegove želje su se ispunjavale. Njega su, na kraju godine, klali u obredu. Njegovo tijelo i krv su odabranici društva jeli da da bi donijeli novi život svima onim u čije ime je ovaj ritual obavljen. Dijelovi žrtvovanog mladića su takođe i razbacivani po polju, da mu daju plodnost, i da ožive svijet. Tokom vremena je izabranik (izabrana žrtva) kovao zavjeru sa sveštenicima da se umjesto njega nađe neka druga žrtva. On bi se izvjesno vrijeme odricao svih počasti kako bi umjesto njega bio zamjenik primoran da bude žrtvovan. On bi onda (poslije žrtvovanja) ponovo preuzimao ugled i čast i sebe pravio stalnim privilegovanim gostom ili vladarom. Lord Reglan trasira unazad ideju kraljevstva i božanstvenosti do ove žrtve. Namjenjena žrtva bogu koja je uspjela da postane stalni privilegovani gost društva, dok su njegovi zamjenici svake godine klani, je bio prvi kralj i prvi živi bog. Kada se kasnije njegova božanstvenost počela smatrati odvojenom od njega, iako prebiva u njemu, njega se počelo obožavati kao utjelovljenje nevidljivog boga ili njegov sin.
[Tradicionalno pripovijedanje koje se odnosi na stare idolopokloničke kulture i nacije i bajke o njihovim bogovima, polubogovima i herojima se nazivaju mitologija.] Lord Reglan vjeruje da je mit priča koja je povezana s vjerskim obredima. Na taj način, slijedeći ovaj običaj obnove, je izmišljeno nekoliko mitova o bogovima-spasiocima. Smrću i proživljavanjem ovih bogova-spasilaca se unosi novi život i spas u one koji u njih vjeruju. Najvažnija ceremonija koja se povezuje s kultom boga-spasioca je simbolično jedenje njegovog mesa i pijenje njegove krvi što treba da dovede učesnika u ujedinjavanje s bogom. To slavi uspomenu na vremena kada je žrtva, prototip boga-spasioca, u stvari klana i njeno meso jedeno i njena krv pijena.
Vremenom se mit boga-spasioca spojio s mitom boga-sunca i tako je za svakog vjerovano da je rođem u vrijeme zimske kratkodnevnice koja je po julijanskom kalendaru 25. decembra (hrišćanski božić). Svaki bog sunca-spasilac je nakon strašne smrti proživio u vrijeme proljećne ravnodnevnice (hrišćanski uskrs). Edward Carpenter je istakao sličnosti između mitova raznih bogova-spasilaca – grčkog Dionisa, rimskog Herkulesa, persijskog Mitrasa, egipatskog Ozirisa, Isisa i Horusa, sjeverno-semitskog Bala, babilonskog i asirskog Tamuza i tako dalje, i priče o Isusu. O svima ili skoro svima se vjeruje:
(1) Da su rođeni ili na ili oko božića,
(2) Da su ih rodile majke, djevice,
(3) U pečini ili podzemnoj sobi,
(4) Da su patili za čovječanstvo,
(5) Da su zvani imenima kao što su donosilac svjetla, iscjelitelj, posrednik i izbavitelj,
(6) Da su ih pobijedile mračne sile,
(7) Da su otišli u pakao (džehennem) ili podzemlje,
(8) Da su proživjeli i postali pioniri čovječanstva na nebeskom putu,
(9) Da su osnovali zajednicu svetaca i crkava u koje se studenti primaju krštenjem,
(10) Da se pričešćem komemorišu [citira Ehvadžah Kemaluddin u djelu The Sources of Christianity, stranica 29-30]. Kada je Isus prozvan bogom i napravljen bogom-spasiocem sve ove karakteristike ranijih bogova-spasilaca su uključene u njegovu priču i u vjeru koja je cvala pod njegovim imenom. To je išlo do te mjere da je čak i Isusov rođendan – pet stoljeća nakon njegovog rođenja – fiksiran za 25.
decembar.
Prema Wallace K.Fergusonu, profesoru istorije na New York Univerzitetu:
“Hrišćanske svetkovine su projektovane da zamjene paganske gozbe i praznike. Na primjer, rođendan Mithrasa (nepokorenog sunca), koji je u paganskom svijetu uvijek bio radosno slavlje je uzet kao datum za božić. Asimilacija jednog tako popularnog vjerovanja i prakse od strane hrišćana je bila velikim dijelom odgovorna za njegovo skoro univerzalno prihvatanje u ovom periodu, ali, ta asimilacija je uplela žrtvovanje svoje rane čistoće i jednostavnosti.” [Wallace K Ferguson, A survey of European Civilization, Part I, p. 112.
Lord Reglan, koji je izučavao detaljno priče o mitskim herojima i u još jednoj od svojih izvrsnih knjiga, The Hero, je na sljedeći način tabelisao tipične događaje koji su se desili u većini priča:
(1) Herojeva majka je kraljevska djevica
(2) Njegov otac je kralj, i
(3) Često bližnji srodnik njegove majke, ali
(4) Okolnosti oko njegovog začeća su neobične, i
(5) On je takođe i navodno božiji sin.
(6) Kada je rođen obično ga je otac ili majčin djed pokušao ubiti, ali
(7) Su ga ukrali, i
(8) Othranili staratelji u dalekoj zemlji.
(9) O njegovom djetinjstvu ne znamo ništa, ali
(10) Kada je postao punodoban on se vratio ili otišao u svoje buduće kraljevstvo.
(11) Poslije pobjede nad kraljem ili džinom, aždahom ili divljom životinjom,
(12) On ženi princezu, često kćerku svog prethodnika, i
(13) Postaje kralj.
(14) On jedno vrijeme vlada bez problema, i
(15) Propisuje zakone, ali
(16) Kasnije prestaje biti miljenik bogova ili njegovih podanika, i
(17) Zbačen je sa prijestolja i grada, nakon čega
(18) Tajanstveno umire
(19) Često na vrhu brda.
(20) Njegova djeca, ako ih je imao, ga nisu naslijedila.
(21) Njegovo tijelo nije ukopano, ali ipak
(22) On ima jednu ili više svetih grobnica. [Lord Reglan, The Hero, pp.178-79.]
Lord Reglan nam saopštava da je Edipus zadovoljio sve dvadeset dvije tačke, Theseus samo dvadeset tačaka, Romulus osamnaest tačaka, Herkules sedamnaest, Prerseus osamnaest, Jason petnaest, Pelops trinaest, Dionisus devetnaest, Apolo jedanaest i Zeus petnaest tačaka. Njegova majka Marija (Merjem) je (1) djevica, a njegov otac Josip je (2) potomak velikog kralja Davida i vrlo joj je blizak (3) srodnik ali njega je začeo (4) sveti duh pa se radi toga smatra (5) božijim sinom, uskoro po njegovom rođenju kralj Herod ga je (6) htio ubiti pa je (7) ukraden i (8) odgojen od strane Marije i pooca Josipa u dalekoj zemlji Egiptu. Jevanđelja nam ništa ne govore o (9) njegovom djetinjstvu ali kada je odrastao (10) on je počeo propovijedati narodu i na kraju je jašući magare ušao u Jerusalem i bio pozdravljen od strane gomile naroda poklicima “Budi blagoslovljen kralju Izraela koji dolaziš u ime Gospodara (Ivan 12, 13). On je ranije, prije početka javne svešteničke službe, pobijedio sotonu (šejtana). On je (18) razapet na krstu (19) na brdu (Golgoti) sa dvojicom svojih zločinaca. Iako je (21) proživio i fizički se, tijelom, uzdigao na nebesa da sjedi s desne strane Boga on ima kod Jerusalema (22) sveti grob.
Mi nemamo sumnje odakle su nastali izvori hrišćanske doktrine. [Mi ćemo kasnije navesti još više primjera, u 10. poglavlju ove knjige koje se zove “Isaove alejhisselam riječi dokazuju lažnost trojstva”]. Prema riječima Winwood Reade, čuvenog filozofa i istoričara:
“Hrišćanstvo je pokorilo paganizam a paganizam je pokvario hrišćanstvo. Legende koje se pripisuju Ozirisu i Apolu se primjenjuju životu Isusa. Jedno božanstvo jevreja je zamjenjeno trojstvom, koje su Egipćani izmislili i koje je Platon uljepšao filozofijom [koje takođe postoji i u brahmanizmu]. Čovjek koji je rekao, “Zašto me zovete dobrim? Niko osim Boga nije dobar, je sada napravljen bogom, ili trećinom boga. [Winwond Reade, The Martyrdom of Man, pp. 183-84.]
Gilbert Murray, veliki klasični naučnik, ovako rezimira sličnosti između paganskih i hrišćanskih vjerovanja i pokazuje koliko je hrišćanstvo dužno paganskim vjerama i filozofijama za najvitalnije i najbitnije odlike njegove doktrine:
“Promjena se uglavnom sastojala u davanju novog imena i istorije izvjesnim starim objektima molitve koji su već imali za sebe fiksirana mnoga imena i legende. Čak šta više, on (levantinski pagan) bi kada je čuo diskusije metafizičkih i teoloških doktrina koje formuliraju vjeroispovjesti, makar prepoznao većinu ideja, osim ako su one specifično značile da ospore stari sistem.
On je vjerovao u boga kao “oca” i ne bi se svađao s hrišćaninom radi tačnog značenja toga metafizičkog izraza; atribut “svemogući” je prihvatao iako i hrišćanski i paganski teolozi imaju istu teškoću u bavljenju s upletenošću izraza i objašnjenja kako to da je svedobri i svemogući dozvolio zlo. Prosječni Grk nije mislio o bogu kao “stvaraocu nebesa i zemlje”; misao je bila hebrejska ili vavilonska ali nije bila strana helenističkom svijetu. Ideja o jedinom stvorenom božijem sinu je normalna u orfejskom sistemu, a ona o božijem sinu od smrtne žene koji je začet na izvjesni duhovni način i rođen da spasi čovječanstvo je nastala najmanje u pet stotoj godina stare ere. U još jednostavnijoj i prirodnijoj formi ova ideja je postojala puno ranije. Da je ovaj spasilac “patio i zakopan” je opštepoznat travi i vjerama godine, sa njihovim umiranjem, i patnjom bogova; ideja je iskristalisana i napravljena oživljena mišlju Platonovog “pravdoljubivog čovjeka” i raznim “kraljevima siromašnih” koji su nastali i patili u revoltima robova. Da se nakon silaska u Hades podigne i sudi i brzu i mrtvu je mala modifikacija obične grčke misli, po kojoj su sudije već ustoličene u svom poslu, ali je mogla doći i iz spasiteljskih vjera.
Vjerovanje u boga kao trojstvo ili u jedni materiju koja ima tri ličnosti jednostavno znači da su “maske” ili “dramatične uloge” naslijeđene direktno iz grčkih spekulacija. Treća osoba je obično žensko, božanska mudrost ili proviđenje, ili majka sina; “duh” ili “dah božiji” dolazi od židova. Vjerovanje u svetu katoličku crkvu nije pagansko vjerovanje već vjerovanje sa kojim je upoznat. On je prihvatio vjerovanje u neku crkvu, ili zajednicu, bilo da je to Mithras ili Hermes-Thoth ili neki drugi poznati iscjelitelj. Da je “zajednica svetaca” originalno značila dijeljenje sve imovine među vjernicima ona je bila poznata u izvjesnim skupovima; da je značila kako se danas uopšte shvata postojanje izvjesnog drugarstva ili zajednice među onim koji su “čisti” bez obzira bili oni mrtvi, živi, ili božanski, je ideja koja je bila preovlađujuća u stoicizmu.” Gilbert Murray, Humanist Essays, stranice 134-135.] [Ovdje se završava naš citat iz knjige profesora peševarskog univerziteta.] [Kako nam ovo sve pokazuje hrišćanstvo nije nazarenska vjera, koju je Isa alejhisselam podučavao, i koja je nastavak Musaovog alejhisselam zakona. Ono je jedna nerazumna i nelogična vjera. Ono je smješa idolatrije koja se sakriva iza Isaovog alejhisselam imena. Mnogi hrišćanski vjerski ljudi, profesori, i učenjaci, pišu iskreno. Oni kažu da hrišćanske ceremonije kao što je krštenje i pričešće nisu (prvobitno) postojale u Isaovoj vjeri, da su one kasnije usvojene iz idolopoklonstva i da su ubačene (u njegovu vjeru) i da je Isa alejhisselam, koji je bio samo ljudsko biće i Poslanik, kasnije proglašen božanstvom. Sveštenici su, umjesto da odgovore na ova pisanja i pitanja koja su im islamski učenjaci postavili, izabrali da ove knjige (koje u sebi sadrže ova pisanja i pitanja) zaplijene i unište, i da izdaju pamflete u kojima su dodali, na stare tekstove mnoge nove redove grešaka i besmislica. Ovo nam pokazuje da je hrišćanstvo, do devetnaestog i dvadesetog stoljeća potpuno bankrotiralo, i postaje potpuno jasno je da je ono prazno.
Dva jezuitska sveštenika su došla, po prvi put, u grad Kanton da pokrštavaju Kineze. [Jezuiti su članovi misionarskog društva koje je 918/1512. godine osnovao Ignacijo Lojola.] Oni su zatražili od upravitelja Kantona dozvolu da propovijedaju hrišćanstvo. Upravitelj na njih nije puno obraćao pažnju. Ali, kada su mu oni dolazeći svaki dan (da traže dozvolu) dosadili, on im je na kraju rekao, “Ja moram da za tu dozvolu upitam Fagfura, kineskog cara. Ja ću mu reći šta vi tražite.” On je tako iznijeo pred kineskog cara cijelu situaciju. Car mu je rekao, “Pošalji ih meni. Ja moram od njih saznati šta oni hoće.” On je poslao jezuite u Peking, kinesku prijestolnicu. Ove vijesti su među sveštenicima – budistima izazvale veliku uzbunu. [Oni su molili Fagfura da on otjera jezuite iz države jer, “Oni hoće da zadoje naš narod novom vjerom koja se zove hrišćanstvo. Oni ne priznaju svetog Budu. Oni će prevariti naš narod.”] Fagfur je rekao, “Mi ih prvo moramo saslušati. Ja ću onda odlučiti.” On je sakupio sve državne eminentne i državnike i sveštenike. Kada je pozvao jezuite on im je rekao da oni prisutnom vijeću objasne principe vjere koju žele da šire. Jezuiti su, na to, ovako započeli:
“Allah, stvaralac nebesa i zemlje, je jedan. Ali On je istovremeno i tri. Allah su takođe i Allahov jedini sin i Ruhul-kuds (Sveti duh). Ovaj Allah je stvorio Adema i Evu (Havvu) i stavio ih je u raj (džennet). On im je dao razne blagodati. On im je naredio da ne jedu samo sa jednog drveta. Sotona (šejtan) je nekako prevario Evu. A ona je prevarila Adema pa su oni prekršili Allahovu zapovijed i pojeli su plod tog drveta. Dženabi Hak (Allahu teala) ih je izbacio iz raja i poslao ih na svijet. Oni su ovdje imali djecu i unuke. Oni su svi uprljani grijehom koji je njihov djed počinio. Ovo stanje je trajalo šest hiljada godina. Na kraju se Dženabi Hak sažalio na ljudska bića ali On nije imao drugog načina već pošalje svog sina da on ispati za njihove grijehe i da – tog jedinog svog sina – žrtvuje u ime pokajanja za grijeh. Poslanik u kog mi vjerujemo je Isa, Allahov sin. U dijelu svijeta koji se zove Palestina, koji je zapadno od Arabije, ima jedan grad koji se zove Jerusalem. U Jerusalemu ima mjesto koje se zove Galileja, u kojoj se nalazi selo Nazaret. U ovom selu je prije hiljadu godina živjela djevojka koja se zvala Marija (Merjem). Ova djevojka je bila zaručena za svog prvog rođaka s očeve strane. Ona je bila djevica. Jednog dana joj je, dok je bila sama, došao Sveti duh i stavio u nju božijeg sina. To jest, ona je, iako je bila djevica, zatrudnjela. [Ona je onda, dok je bila sa svojim zaručnikom na putu za Jerusalem], u Betlehemu (Bejti lahmu) rodila sina u jednoj štali. Oni su stavili božijeg sina u jasle. Kada su monasi sa Istoka vidjeli da se na nebu pojavila nova zvijezda oni su znali da je on rođen. Oni su s poklonima u rukama krenuli prema njemu i najzad su ga našli u ovoj štali. Oni su pred njim ničice pali na sedždu. Isa, Allahov sin, je do svoje 33. godine propovijedao Allahovim stvorenjima. On je rekao, ‘Ja sam Allahov sin. Vjerujte u mene. Ja sam došao da vas spasim.’ On je pokazao mnoga čudesa. On je dao da mrtvac proživi, da slijepac progleda, da šepav normalno prohoda, da se gubavac izliječi, zaustavljao je morske oluje, hranio deset hiljada ljudi sa dvije ribe, mijenjao vodu u vino, znakom (ruke) osušio smokvino drvo zato što nije rodilo u zimu, i tako dalje. Ali njemu je vrlo malo ljudi vjerovalo.
Na kraju su ga podmukli jevreji izdali Rimljanima i tako izazvali da ga razapnu na krstu. Međutim, Isa je tri dana poslije smrti na krstu proživio i pokazao se onim koji su u njega vjerovali. On se onda popeo na nebo i sjeo s očeve desne strane. Njegov otac mu je dao sve što se tiče ovog svijeta. A on se povukao. To je osnova vjere koju ćemo propovijedati. Oni koji to vjeruju će na onom svijetu otići u raj a oni koji ne vjeruju će otići u pakao.]”
Kada je kineski car saslušao njihove riječi on je rekao sveštenicima, “Ja ću vam sada postaviti nekoliko pitanja. Odgovorite na njih.” On je onda počeo s pitanjima, “Moje prvo pitanje je ovo: Vi kažete da je Allah i jedan i tri. To je nelogično kao kada bi rekli da je dva i dva i pet. Objasnite mi ovu teoriju.” Sveštenici nisu mogli odgovoriti. Oni su rekli, “To je tajna koja isključivo pripada Allahu. Ona je izvan ljudske moći shvatanja.” Fagfur je rekao, “Moje drugo pitanje je ovo: Je li moguće da Allah koji je svemogući stvaralac zemlje, nebesa, i svog svemira, pripiše ovu krivicu cijelom njegovom potomstvu – koje nema veze s ovim (griješnim) djelom (koje je učinio njihov pradjed) – radi grijeha koji je učinila jedna osoba? Zar On nije mogao, umjesto da žrtvuje svog ličnog sina, naći neki drugi način za njihovo pokajanje? Da li je to dostojno Njegovog veličanstva? Kako ćete mi na to odgovoriti? Sveštenici opet nisu mogli odgovoriti. Oni su rekli, “I to je, takođe, tajna koju je svojstvena samo Allahu.”. Fagfur im reče, “Moje treće pitanje: Isa je tražio od smokvinog stabla da rodi prije vremena i osušio ga je samo zato što nije rodilo. Nemoguće je da drvo urodi plodom prije sezone. Kada to znamo, zar nije okrutno s Isaove strane što se naljutio na drvo i osušio ga? Može li Poslanik biti okrutan?” Sveštenici takođe ni na to nisu mogli odgovoriti. Umjesto toga, oni su rekli, “To su duhovne stvari. One su Allahova tajna. Njih ljudski razum nije u stanju razumjeti.” Na to je kineski car rekao, “Ja vam dajem dozvolu (koju tražite). Idite i propovijedajte gdje god hoćete po Kini.” Kada su otišli car se okrenuo prisutnim i rekao, “Ja ne vjerujem da je u Kini iko toliko glup da povjeruje u ove besmislice. Ja ne vidim nikakav razlog da ih sprečavam i da im ne dozvolim da propovijedaju ova sujevjerja. Ja sam siguran da će naši zemljaci, čim čuju i vide kakvih ima idiotskih plemena na svijetu, postati još naklonjeniji svojoj vjeri.” Mi smo, da bi se podsjetili na sveštenike koji nisu mogli odgovoriti dali našoj knjizi naslov Nisu mogli odgovoriti. [1]
