Bibla dhe Kurani Studime Komperative
Autor: Ljubica Šaran
Kršćanstvo je jedna od najrasprostranjenijih religija na svijetu, u okrilju Rimokatoličke Crkve je objedinjeno preko milijardu i 200 milijuna ljudi, dok ortodoksna kršćanska crkva broji oko 400 milijuna članova. Kršćani svoja vjerovanja zasnivaju na učenjima iz Biblije, svako laičko ispitivanje Biblije kao povijesnog pisanog artefakta se smatra direktnim napadom na kršćanstvo, no nedavno je o prijevarama i krivotvorinama u ovoj svetoj knjizi progovorio čovjek koji je 17 godina služio kao savjetnik „Svetog Oca.“
Napad ili otkrivanje istine?
Dr. Miceal Ledwith je priznati katolički teolog koji je dobio brojna internacionalna priznanja zbog akademskih i profesionalnih dostignuća. Kao profesor sustavne teologije i predsjednik Sveučilišta Maymooth i član Instituta za izučavanje filozofije šoka i naprednih manifestacija ili Shock Philosophy Institute of Advanced Manifestation, Ledwith se smatra jednim od najvećih poznavatelja kršćanske teologije i filozofije.
U jednoj izjavi koju je Ledwith dao za web stranicu Global Oneness, stoji slijedeće:
„Većina kršćana smatra kako je Biblija, naročito Novi testament inspiriran riječima samog boga. Oni vjeruju da su te riječi u nekakvom obliku poslane s neba, u ekvivalentu kakvog faksa ili e-maila, u glavu ljudi koji su zapisivali Bibliju, dakle smatraju da je božanska inspiracija za ovu svetu knjigu pretočena u svaku zapisanu riječ kroz ruke autora Biblije.“
Ledwith je služio kako zvanični savjetnik pape od 1980. – 1997. te je djelovao unutar Vatikanskog tijela pod nazivom Internacionalna teološka komisija, no na vrhuncu karijere Ledwith je odustao od savjetovanja papa i visoke Vatikanske funkcije kako bi se u potpunosti posvetio drugačijem načinu duhovnog života. Naime njegova odluka o napuštanju jedne od najpoželjnijih funkcija unutar hijerarhije KC-a se dogodila poslije ogromnog nemira koje je doživio nakon završetka Drugoga Vatikanskog koncila:
„Smatram da su moji suvremenici mislili o istim stvarima koje su mučile i mene, možda ne tako intenzivno, ali sam bio potpuno svjestan kako drugi teolozi imaju iste teorije u glavi. U tadašnje vrijeme su ljudi na pozicijama moći (unutar Katoličke Crkve), razmišljali o nedosljednostima i pogreškama vjerskih autoriteta.
Kršćanska povijest je prepuna takvih primjera i takve stvari se stalno ponavljaju. Nedavno sam raspravljao s ljudima koji su se željeli držati za trajnih vrijednih religijskih istina iz Biblije. Nije mi preostalo ništa drugo već da ih zapitam: ‘A gdje mislite da ćemo u evanđeljima i Novom testamentu naći nešto takvo?
Izvolite posjetiti Vatikansku knjižnicu, pročitajte najstarije manuskripte koji u sebi imaju zapise Novog testamenta, takvi manuskripti se poznaju pod nazivom „Codex Vaticanus“ i najvjerojatnije je u pitanju o verziji Biblije koju je naručio Konstantin. Zatim pogledajte u drugi manuskript koji se drži u Britanskoj knjižnici, taj manuskript se naziva Codex Sinaiticus, on je otkriven na planini Sinaj u samostanu Svete Katarine.
Usporedite ta dva teksta koja potječu iz IV vijeka nove ere, i pokušajte pronaći famoznu priču o Isusu koji spašava ženu od kamenovanja, koja se u modernim Biblijama nalazi u Ivanovom evanđelju u osmom poglavlju.
To je iznimno jaka priča, koje NEMA niti u jednom primjerku najstarijih biblijskih verzija, što znači da je priča umetnuta u Novi testament, po prvi puta, nakon četvrtog stoljeća nove ere. Mogu vam dati na stotine takvih primjera.“
(Cijeli intervju s Dr. Miceal Ledwithom je objavljen u časopisu Super Conciousness, u jesenskom izdanju 2010., godine, a ovaj izvadak intervjua se nalazi na stranici 64.)
No nije samo Ledwith otkrio falsifikacije i nadogradnje u Bibliji, za sada je poznato preko 20 teoloških istraživanja, od kojih su neki objelodanjeni u obliku knjiga, u kojima je otkriveno kako je Biblija pisana od strane 40-tak autora u periodu 1500 ili 1600 godina. U usporednim analizama saznalo se kako je od 1.189 poglavlja Biblije, 929 izvučeno ili kopirano iz Starog testamenta, dok samo 260 doprinosi Novom testamentu. Usporedbom jezika i načina pisanja, ustanovljeno je kako se Biblija počela stvarati 1400. godine stare ere, dok je Stari testament zaokružen na 100. godine nakon nove ere, nakon toga se počeo pisati i dorađivati Novi testament s brojnim izmjenama i doradama, zbog toga i imamo različita evanđelja, sve dok Biblija nije postala ovo što znamo danas.
Još jedan teolog otkriva laži u Bibliji
Jedan od najiscrpnijih radova na temu krivotvorina u Bibliji je obavljen od strane profesora teologije Barta D. Ehermana, on je usporedbom različitih verzija prijepisa Biblije, jezika s kojim je pisana i načinom na koji je pisana, ustanovio kako su brojni dijelovi Novog testamenta krivotvorine od strane ljudi koji su se pretvarali da su apostoli Petar, Pavle i Jakov:
„Dok su jedni sretni sa činjenicom da su se laži pronašle, drugi anomalije pripisuju pseudografiji ili krivo pripisanim autorima određenih Biblijskih radova“.
Profesor Ehrman također tvrdi slijedeće:
„Druga Petrova poslanica je krivotvorena, skolastičari svugdje po svijetu – osim naših „prijatelja“ fundamentalista – će vam reći da ne postoji mogućnosti na ovoj božjoj zemlji da je Petar napisao knjigu, već da je knjigu napisao netko drugi tko tvrdi da je Petar.“
Ehrman sugerira da su u krivu svi oni skolastičari koji tvrde da je u antičko vrijeme bilo prihvatljivo da netko piše knjigu u ime nekoga drugoga:
„Ako provjerite što su ljudi iz antike u stvari rekli o toj praksi, vidjet ćete da su to uvijek smatrali lažima i osuđivali su to kao prevarantsku praksu, čak i unutar kršćanskih krugova. Mnogi skolastičari misle da su 6 od 13 poslanica (pisama) koje je napisao Pavle u stvari napisao netko drugi tko je tvrdio da je Pavle. U antičkom svijetu, knjige kao ove su bile označene kao pseudoi – laži.“
Profesor Ehrman također tvrdi da je osoba u knjizi o Timoteju koja je tvrdila da je Pavle u stvarnosti bio netko tko je živio nakon što je Pavle umro:
„Spisatelj koji je to uradio je uzeo apostolsko ime da bi iznio problem koji je tada bio aktualan u crkvi“. Žene su imale pravo reći svoje mišljenje, imale su pravo biti autoritet i učiti muškarce. S tom je praksom moralo stati.“
Autor tih djela u Bibliji je rekao ženama da budu tihe i pokorne i podsjetio je čitatelje što se dogodilo kad je žena po prvi puta imala pravo biti autoritet nad muškarcem, i to u malom incidentu koji se dogodio u Raju.
Npr. autor je iznio: ako žene žele biti spašene, onda će rađati djecu (Timotej 1, 2:11-15).
Pavle je poznat kao najveći povijesni ženomrzac (misogynists, op. prev.) i to na osnovu gore navedenog citata iz Biblije.
„I kakve to ima važnosti? Jer ovaj citat još uvijek koriste crkveni lideri da bi podjarmili i ušutkali žene“, kaže Ehrman.
Zašto nema žena svećenica u Katoličkoj crkvi? Zašto ženama nije dozvoljeno da propovijedaju u konzervativnim evangelističkim crkvama? Zašto u današnjem svijetu postoje crkve koje ženama ne dozvoljavaju čak ni da govore? U velikoj mjeri to je zbog toga jer je Pavle, navodno, mislio da žena mora šutjeti, biti pokorna i trudna. Osim ako to nije bio Pavle već osoba koja je lagala o svom identitetu tako da čitatelji misle da je to zaista napisao Pavle.
Profesor Ehrman nastavlja uradak pisanjem o tome kako je Biblija u stvari bila ispunjena htijenjem o „istini” dok su mnogi njeni pisci u stvari iznosili laži:
„Čini se da su neki od pisaca Novog zavjeta, kao autori dvije Petrove poslanice, prvog dijela Timoteja i Efežana, držali da imaju potpuno pravo da lažu da bi rekli istinu.“
Nakon godina istraživanja Ehrman je zaključio kako je 50% Novog testamenta krivotvorina:
„Biblija ne samo da sadrži neistine slučajnih pogrešaka, već također sadrži ono što bi gotovo svatko danas nazvao lažima,” stoji u knjizi: FORGED Writing in the Name of God — Why the Bible’s Authors Are Not Who We Think They Are:
“Prema biblijskim skolastičarima, barem je 11 od 27 knjiga Novog testamenta krivotvorina, dok samo 7 od 13 apostolskih poslanica koje su pripisane Pavlu su možda napisane od njegove strane.
Gotovo su se svi skolastičari složili da su 7 Paulinskih pisama autentično (Rimljanima, Korinćanima 1 i 2, Galaćanima, Filipljanima, Solunjanima 1 i Filemonu). NO s druge strane imamo različite sobe koje su tvrdile da su Pavle, te osobe su napisale: Timoteja 1 i 2, Titusa, Solunjane 2, Efežane i Kološane.
Kontradiktorni pogledi, anomalije u jeziku i izboru riječi u knjigama koje se pripisuju Pavlu, su dokaz ovog krivotvorenja, dodaje autor. Ehrmanove analize knjige o Efežanima pokazuju da tekst, popunjen dugačkim grčkim rečenicama, ne odgovara specifičnom Pavlovom grčkom stilu pisanja, a koji se sastoji od kratkih rečenica. Biblijski skolastičari, koji također osporavaju autentičnost Evanđelja po Mateju, Marku i Ivanu, osporavaju pretpostavku da je apostol Petar napisao Petrove apostolske poslanice ili bilo što drugo.
Za razliku od Pavla, Petar Ribar, odgajan u ruralnoj Palestini, je zasigurno bio nepismen. To isto je bio i apostol Ivan, koji nije mogao napisati evanđelje koje nosi njegovo ime.
Ali zašto bi ijedan autor tvrdio da je apostol ako to nije bio? Odgovor je vrlo očigledan prema zaključcima skolastičara.”
U ranim stoljećima crkve, kršćani su se osjećali napadnuti sa svih strana, zbog toga Ehrman zaključuje:
„Bili su u konfliktu sa Židovima i poganima zbog osporavanja punovažnosti njihove vjere… ali najžešća debata se vodila sa drugim kršćanima jer su se svađali o stvarima koje su prave za vjerovanje i pravog načina življenja. Kršćani, koji su imali za cilj autorizaciju stanovišta, su željeli da to prihvate i drugi i zato su pisali u ime apostola „izmišljajući, falsificirajući i krivotvoreći dokumente.
Ako je nečije ime bilo Jehoshaphat i nitko nije imao ikakve ideje tko si ti, onda baš i nije najbolja ideja staviti svoje ime na knjigu. Nitko ne bi uzeo za ozbiljno Evanđelje po Jehoshaphatu. Ako ste željeli da ih itko čita, onda ste se potpisivali Petrovim imenom. Ili Tominim imenom. Ili Jakovljevim. Drugim riječima, lagali ste o tome tko ste zaista. Prema skolastičarima, ideja da je „pisanje u nečije drugo ime“ bila uobičajena i prihvaćena praksa u antici je netočna. Krivotvorenje je onda, kao i sada, bilo neprihvatljivo, nepodobno i laž.“
Religija povezana s državom je stvorila Bibliju kakvu mi znamo
Uz pomoć sve otvorenijih istraživanja o Bibliji, teolozi su otkrili ne samo da mi nemamo originalnih zapisa bilo koje knjige iz Biblije, već ne postoji niti izvorni oblik Novog Testamenta. Ono što mi danas priznajemo kao Bibliju je skup prijepisa s greškama i prethodnim prijepisima koji su se stvorili u prvih nekoliko stotina godina dok su kršćani bili bjegunci i odmetnici. Kopiranje su stvarali amateri, dok je Konstantin uradio sve kako bi nepodobne priče i knjige iz različitih oblika Biblije i Novog Testamenta pretvorio u standardizirani oblik koji je njemu omogućavao održavanje i napredovanje Istočnog Rimskog Carstva.
Sami Novi testament je pisan i prepisivan na staro-grčkom, u prvih 300 godina nove ere su se pojavljivale brojne krivotvorine, za sada je poznato preko 5.700 verzija najstarijih oblika Biblije na staro-grčkom jeziku, iako neki od manuskripta imaju čitljive samo neke dijelove, dok su ostali djelovi nepovratno uništeni vremenom. Od ovih 5.700 tekstova samo njih deset sadrži cijelu Bibliju, kakvu mi poznamo danas, a četvoro do ovih deset je napisano najranije u desetom stoljeću nove ere.
S ovakvim „originalnim“ uradcima jako je teško povjerovati da je Biblija sačuvana u originalnom obliku, naravno ne smijemo niti zaboraviti na utjecaj patokracije – vladavine psihopata, jer zapravo, tko je Konstantinu dao za pravo da kroji izgled Biblije i da izbacuje iz spisa evanđelja koja danas spadaju u gnostičke spise, dok one podobnije ostavlja u svoju verziju državne religije?
Fomenkovo skidanje maski
Anatoly Fomenko, priznati ruski matematičar i povjesničar je također otkrio mnogobrojne falsifikacije i laži iz povijesti, a neke od njih bez problema možemo usporediti sa stvaranjem „moderne“ Biblije, naime Fomenko u svojoj ediciji knjiga: „Nova kronologija“ tvrdi slijedeće:
“Različiti opisi istih povijesnih događaja često nose različite datume i opise te lokacije koje su im nadodali povjesničari i prevoditelji. Na takav su način stvorili brojne „fantomske kopije“ tih istih događaja.
Stari zavjet izdaje događaje od 14. do 16. stoljeća NE i to na području Europe i Bizanta. Sadrži proročanstva o „budućim“ događajima povezanima s Novim testamentom koji izdaje događaje koji su se dogodili od 1152 do 1185 NE.
· Religijska povijest teče ovako: predkršćanski period prije 11 stoljeća NE, Bachus period kršćanstva od 11. do 12. stoljeća NE, kršćanstvo od 12-16. stoljeća NE i njegove mutacije u ortodoksno kršćanstvo, katoličko kršćanstvo, judaizam i islam
· Najvjerojatniji prototip povijesnog Isusa je bio u liku i djelu bizantskog imperatora Andronikosa prvog Komnenosa (navodno živio od 1152 do 1185 NE), koji je poznat po svojim reformama i djelima, a koji su se reflektirali u „biografijama“ mnogih stvarnih i nestvarnih osoba, pa čak i Engleskih kraljeva.“
Kako god bilo povijest i način na koji je stvarana Biblija se milenijima držao daleko od našeg saznanja i shvaćanja. Zbog tisućljetnog kondicioniranja i propagande iznimno je teško razmišljati otvorenim i kritičkim umom, iznimno je teško uvjeriti sebe kako je znanje i spoznaja istine važnija od vjerovanja u laž. Jedino s otkrivanjem istine možemo napredovati.
U biti, pitanje je samo želimo li vjerovati u laži ili želimo spoznati istinu, kakva god bila?
