Ko je krivotvorio učenje koje je doneo Isus?

Ko je krivotvorio učenje koje je doneo Isus?

Pošto je Isusovo, učenje,  imalo za cilj pozivanje ljudi u verovanje u jednog Uzvišenog Boga i ako je on bio samo čovek i poslanik poslan Izraelćanima, postavlja se pitanje; šta je ljude posle njega navelo da tvrde suprotno: da je on Sin Božiji, treći od Trojice i da je razapet na krstu kako bi se otkupio od nasleđenog greha koji je počinio Adam, otac čovečanstva?

Odgovor:

Za sve ovo je kriv jedan čovek, jevrejski uljez među hrišćanima i zakleti neprijatelj Isusa i onih koji su mu za života poverovali. Iznenada, nakon što je Isus napustio ovaj svet, pet godina po njegovom vaskrsnuću, oko 38. godine po rođenju, ovaj čovek je obelodanio da je poverovao u Isusa, postao jedan od njegovih pristalica i da želi da širi njegovo učenje. Tako se ovaj uljez uvukao među Isusove pristalice, koje su ga primile i uvele u svoje društvo, misleći da dolazi sa dobrim namerama. Međutim, on je svojim lukavstvom uspio da se nametne i iskrivi prvobitno učenje koje je propovedao Isus. On je raznim mahinacijama i po nahođenju svoga đavola, dodavao, oduzimao i menjao prvobitno hrišćansko učenje, dok ga nije iskrivio i doveo u ovako izopačeni oblik kakav jeste. Ime ovog čoveka bilo je Savle koje je kasnije promenio u Sveti Pavle Apostol!

Ko je ovaj čovek koji se prihvatio posla na iskrivljavanju istinskog hrišćanskog učenja o veri kojeg je doneo od Boga Isus, sin Marijin? Tačan datum njegovog rođenja nije nam poznat, ali je sigurno da se rodio posle Isusa. Određujući datum njegovog rođenja, profesor Dirvant kaže da je to bilo desete godine po Hristu. Njegovi roditelji su bili Jevreji i pripadali su sekti fariseja. Pavle, o kome je ovde govor, nije bio Isusov učenik, niti ga je kada za života video, pa se sa njim nije mogao ni družiti.

Govoreći o tome šta ga je navelo da primi hrišćanstvo, Pavle o sebi kaže da je bio na putu za Damask u jednoj hajci za Isusovim pristalicama, kada je odjednom sa neba čuo glas koji mu se obraća: „Savle! Savle! Zašto me goniš? (Vidi: Dela apostolska, 9:4)

Od toga trenutka, kaže Pavle, počeo je da veruje u Isusa. Prema tome, Savlovo preobraćanje u hrišćanstvo desilo se iznenada. Ovakvu priču ispričao je Pavle Isusovim učenicima koji su mu poverovali, primili ga ravnopravno u svoje društvo. Ubrzo posle toga, on je, kao i oni, počeo da propagira hrišćanstvo. Zanimljivo je da je Pavle ubrzo, nakon ulaska u društvo Isusovih učenika, po skupovima počeo da propagira da je Isus Sin Božiji. U vezi sa tim u samom jevanđelju postoji jedan citat:

I pošto pojede okrepi se; i bi Savle nekoliko dana s učenicima koji behu u Damasku. I odmah po zbornicama propovedaše Isusa da je On Sin Božji. (Dela apostolska, 9:19-20)

Obratite ovde pažnju na reč ‘odmah’ i tvrdnju da je Isus Sin Božiji. Ne govori li to da su to njegove reči, a ne reči nekog od apostola. U priči se dalje kaže da je on, nakon što je u Damasku proveo neko vreme, otuda pobegao i došao u Jerusalim i tamo se prvo susreo sa Varnavom, jednim od najbližih Isusovih učenika kome je ispričao svoju priču kako je počeo verovati u Isusa. Nakon toga Varnava ga je uzeo i odveo apostolima kojima je ispričao kako je napustio Damask nakon što mu se ukazao Gospodin Isus.

Zbog navodne zavere Jevreja u Jerusalimu protiv njega i straha da ga ne ubiju, Pavle napušta Jerusalim i ponovo se nastanjuje u svom rodnom Tarsu. Tamo će se ponovo sastati sa Varnavom, nakon čega će zajedno početi da svetu propagiraju hrišćanstvo, putujući od jednog do drugog mesta, jednog do drugog grada. Ipak, na kraju će se njih dvojica žestoko posvađati i razići.

Iako je Varnava bio jedan od najbližih Isusovih učenika, on je tek od Pavla čuo tvrdnju da je Isus bio Sin Božji, da ga je Bog poslao ljudima da se iskupi od Adamovog greha, te da se dobrovoljno predao Jevrejima da ga razapnu i žrtvuju.

On je bio prvi koji je počeo govoriti o Isusovom uspeću na nebo i sedanju sa desne strane Bogu, sve ovo nakon raspeća na krstu i vasskrsnuća. On je dalje govorio da će Isus, a ne Bog, suditi ljudima na Sudnjem danu, da je hrišćanstvo univerzalno za sve ljude, iako se iz Isusovih reči vidi da je on poslan samo Izraelćanima. Posle toga Pavle je počeo izgrađivati temelje novog učenja na kome će se, kasnije, temeljiti organizacija Crkve. Pavle je zatim neradni dan subotu zamenio sa nedeljom, a time pomerio i dan molitve sa subote na nedelju, dokinuo obavezu obrezivanja muške dece, dozvolio svinjsko meso, izradio propise ustrojstva crkve i u nju uveo izvođenje crkvenih pesama, liturgije učenje o Isusu da je on Sin Božiji, da je došao da se iskupi od greha, da je razapet itd.

Ovo je dovelo do sukoba među hrišćanima jer je bilo u suprotnosti sa učenjem samog Isusa, koje su preuzeli njegovi učenici. Sukob se nastavljao, a do njegovog zaoštravanja naročito je došlo posle Pavlove smrti, kada su njegovi učenici nastavili da šire Pavlove ideje. Krajevi na kojima se održavalo i širilo hrišćanstvo u to doba su potpadali pod vlast rimske države, jer u početku nije bila prihvatila hrišćanstvo kao državnu veru. To je učinio tek Konstantin koji je neslogu hrišćana iskoristio za svoje ciljeve i učvršćenje prestola. On je, naime, u želji da dobije podršku hrišćana, obznanio da namerava u Nikeji organizovati jedan veliki skup, na kome bi se sveštenici iz svih krajeva Carstva sastali i raspravili pitanja oko kojih se razilaze. Do održavanja ovog koncila došlo je 325. god. u Nikeji na kome je učešće uzelo 2.048 sveštenika. Centralno pitanje o kome se na ovom koncilu raspravljalo je bilo: „Da li je Isus bog ili nije?”

Od pomenutog broja samo 318 učesnika podržalo je mišljenje da je Isus bog, dok su ga svi ostali odbacili. Na čelu protivnika ovakvog mišljenja nalazio se egipatski sveštenik po imenu Arije. On se snažno usprotivio mišljenju da je Isus bio bog ili Sin Božiji, jer je istinski Bog samo jedan. Konstantinu se na ovom koncilu pružila prilika da zadobije naklonost hrišćana i učvrsti svoj presto, pa je izjavio da se preobraća u hrišćanstvo. Pavlove pristalice su mu ponudile svoju podršku, a Konstantin je, da bi im se odužio, stao iza njihovog stava, po pitanju božanstvenosti Isusa. Arije je bio udaljen sa koncila i prošla je ona odluka za koju je bio Konstantin.

Od tog trenutka verovanje u božanstvenost Isusa postalo je obavezno za sve crkve. Svi koji su se ovakvom učenju suprotstavljali bili su progonjeni. Među njima je bio i Arije sa svojim pristalicama i mnogobrojni sveštenici. Tako je umrla prava vera koju je propovedao Isus a njeno mesto zauzela je pokora koju je formulirao pomenuti nikejski sabor i čiji tekst glasi:

„Verujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Hrista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Device Marije, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan; sišao nad pakao; treći dan uskrsnuo iz mrtvih; uzašao na nebesa, sedi s desne strane Boga Oca svemogućega; odonud će doći suditi žive i mrtve.”

Nedugo posle nikejskog koncila, 381. godine je u Carigradu održan još jedan koncil radi razmatranja verovanja u božanstvenost Duha Svetog. NJegovu božanstvenost nisu priznavali visoki sveštenici biskupi. Među njima je bio i carigradski patrijarh Makdonije koji se žestoko protivio ovakvom verovanju. Makdonijevom nepriznavanju božanstvenosti Duha Svetog pridružio se još jedan patrijarh po imenu Usabije. On je otišao i dalje odbacujući sve što se zove Trojstvo (Tri hipostaze) tj, Otac, Sin i Duh Sveti, jer je riječ „akanim” (osoba, lice) grčkog porekla.

Ovom koncilu prisustvovalo je samo 150 sveštenika od kojih su neki prihvatili verovanje u božanstvenost Duha Svetog, ne obazirući se na protivljenje drugih. Ovo je nepobitan dokaz da verovanje današnjih hrišćana nije ništa drugo do zaključci sa skupova koji se zovu „svetim koncilima”. To su učenje, dakle, uspostavili ljudi i ono ni u kom slučaju nije objava sa neba. Posle ovog, carigradskog, bilo je još mnogo koncila. Zbog proglašavanja Duha Svetog bogom, shodno odluci carigradskog koncila, tekstu pokore koji smo gore citirali dodan je i sledeći tekst:

„I verujem u Duha Svetoga, svetu crkvu apostolsku, opštinstvo svetih, opraštanje greha, uskrsnuće tela i večni život. Amen!”

Na ovaj način je od hrišćana zaokruženo verovanje u Trojstvo. Ono je plod koncilskih odluka i ni u kom se slučaju ne može pripisati učenju samog Isusa. Iako je učenje o Trojstvu srž hrišćanskog verovanja, na takvo učenje Isus nikada nije pozivao. U slučaju da je to učenje ispravno, Isus ga sigurno ne bi zanemario, nego bi njemu podučio svoje učenike. Još jednom, u vezi sa ovim, treba naglasiti da je Pavle bio taj koji je u hrišćanstvo uneo sve ove novine.

Pavle je kao misionar i utemeljivač Crkve pred sobom imao pagane (Grke i Rimljane) koji su kao takvi bili spremni da prihvate božanstvenost čoveka. Zato je Pavle grčku reč „Servant” koja je u osnovi imala značenje „Dobar”, „Dobročinitelj” jednostavno protumačio kao „božanska osoba”. Osnovno značenje ove reči je „dete”, ali znači i „sluga”. Da bi pomirio ova dva značenja, on ju je preveo sa „sin”. Tako je Isus umesto „Sluga Božiji” postao „Sin Božiji”. Na ovaj način Pavle je olakšao put paganima da se preobraze u hrišćanstvo, jer u tome nisu nailazili ništa novo, i jer su i ranije bili navikli da obožavaju ljude.

Sumnje kojima je obavijen Pavle

Nakon što je primio hrišćanstvo, bilo je za očekivati da Pavle uvažava mišljenje Isusovih učenika i da se sa njima druži, jer su oni bili ti koji su direktno od Isusa učili veru i bili počašćeni da rastu i odgajaju se pod njegovom kontrolom. Oni su bez sumnje, u to doba, bili najupućeniji ljudi u učenje hrišćanstva. Međutim, vesti o njemu govore drugačije. On se nakon svog velikog zaokreta u shvatanju i verovanju, nije odmah uputio u Jerusalim, nego je otputovao u jedno mesto, južno od Damaska. To on sam priznaje u svojoj poslanici upućenoj Galatima. Ova oblast nosila je nekada naziv ‘Ism’.

Šta ga je, dakle, navelo da tamo otputuje? Odgovor na ovo pitanje daje DŽejms Makinon u svojoj, izuzetno vrednoj knjizi Od Mesije do Konstantina gde on kaže da je Pavle, kako izgleda, otišao tamo, da bi proučio sadržaj nove vere i da je tek nakon tri godine odatle krenuo u Jerusalim, gde će se susresti sa Petrom i Isusovim bratom, Jakovom. Družeći se sa njima Pavle je pokušao da sazna što više o Isusu i njegovom učenju. Ovde se nameće jedno pitanje: Zašto je Pavle, i nakon što je prihvatio veru Isusovu, proveo pune tri godine u izolaciji?

Odnos učenika prema Pavlu

  • Odnos između Pavla i Varnave

Varnava je bio prvi koji je upoznao Pavla nakon njegovog dolaska u Jerusalim. On ga je upoznao i sa ostalim apostolima i ispričao im kako je Pavle vidio Gospodina na putu za Damask, da je u njega odmah poverovao i u Damasku smelo propovedao u ime Isusovo. NJih dvojica (Pavle i Varnava) radili su zajedno na propagiranju vere dok nisu stigli do petnaestog poglavlja Dela apostolskih. Tada se desilo nešto veoma važno – žestoko su se posvađali i prestali da se druže. Ova priča se iznenada navodi u Delima apostolskim, tamo gde bi je čitaoc najmanje očekivao. Do ovog sukoba između Pavla i Varnave je došlo u Antiohiji. Izgleda da je jedan od razloga za Pavlov razlaz sa Varnavom, a kasnije i sa Petrom, bio taj što su Varnava i Petar bili strogi i dosledni u primeni Isusova učenja, a Pavle popustljiv. Tako npr. Pavle, za razliku od ove dvojice, novopridošlim hrišćanima iz reda pagana obrezivanje proglašava neobaveznim. Pavlova poslanica Galatima, koju je on uputio iz Antiohije, je veoma važna za rasvetljavanje ovog raskola, jer je to, vremenski gledano, njegova najstarija poslanica. On u njoj, po prvi put, javno obznanjuje svoje neslaganje sa apostolima i iznosi svoje mišljenje da mu nije potrebna pomoć nikog od apostola u razumevanju i propagiranju hrišćanstva. On, naime, tada po prvi put počinje tvrditi da znanje o veri prima direktno, putem objave. To se nedvosmisleno vidi iz njegovih reči:

Ali vam dajem na znanje, braćo, da ono jevanđelje koje sam ja javio, nije po čoveku. Jer ga ja ne primih od čoveka, niti naučih, nego otkrivenjem Isusa Hrista. (Galatima, 1:11-12)

Štaviše, on u daljem tekstu otvoreno napada Petra, koga naziva imenom ‘Kifa’ i optužuje ga za licemerstvo i zavođenje Varnave. Istovremeno, on ulaže sav trud da svojim pristalicama dokaže da on u svakom trenutku prima objavu od Boga.

A kad dođe Petar u Antiohiju, u oči njemu protiv stadoh; jer beše zazoran. Jer pre dok ne dođoše neki od Jakova, jeđaše s neznabošcima, a kad dođoše, ustručavaše se i odvajaše bojeći se onih koji su iz obrezanja. I dvoličahu s njim i ostali Judejci, tako da i Varnava prista u njihovo dvoličenje. (Galatima, 2:11-13)

Iz ovih njegovih reči se nedvosmisleno može zaključiti da je Pavle već u doba pisanja ove poslanice bio u sukobu sa apostolima. U njoj on obznanjuje svoj raskid odnosa sa Petrom i kaže:

A kad dođe Petar u Antiohiju, u oči njemu protiv stadohjer beše zazoran. A zatim dodaje:

A kad ja videh da ne idu pravo k istini jevanđelja, rekoh Petru pred svima: Kad ti koji si Jevrejin neznabožački a ne jevrejski živiš, zašto neznabošce nagoniš da žive jevrejski? (Galatima, 2:14)

Gornji citati govore da je do sukoba između Pavla i Petra, najverovatnije došlo, posle održavanja jerusalimskog koncila, na kome je odlučeno da se novoobraćeni hrišćani iz reda pagana, izuzimaju iz obreda obrezivanja, bar privremeno. Odlukom ovog koncila oni su bili izuzeti od još nekih propisa koji su bili na snazi u Zakonu Mojsijevom, osim konzumiranja mesa zadavljene životinje, krvi i životinja zaklanih u ime kipova i preljube. Tom prilikom Pavle je stavio Mojsijev zakon van snage za novoobraćene hrišćane, istina uz izdavanje odluke da je to privremeno, dok se novoobraćeni hrišćani ne ustabile u veri i dok ne postanu spremni za prihvatanje svih obaveza koje propisuje Tora.

Pavle navodi kako je Petar pokazao nerazumevanje prema paganima, novoobraćenim hrišćanima, pa je javno morao da se usprotivi Petru ovim riječima:

Kad ti koji si Jevrejin neznabožački a ne jevrejski živiš, zašto neznabošce nagoniš da žive jevrejski? (Galatima, 2:14)

U jednoj studiji pod naslovom “Naše svete knjige” Džej Metili dolazi do sledećeg zaključka:

  1. Varnava i ostali apostoli u početku su prihvatili Pavla i poverovali mu, misleći da je poverovao u sve što se od hrišćana traži.
  2. Zbog toga se Varnava družio sa Pavlom duže vremena.
  3. Varnava je napustio Pavla kada je između njih došlo do sukoba u mišljenju o verskim pitanjima.
  4. Sudionici jerusalimskog koncila nisu u potpunosti dokinuli obred obrezivanja niti druge propise iz Mojsijevog zakona, nego su dopustili da to novoobraćeni pagani u hrišćanstvo, mogu uraditi naknadno, računajući da je to samo prvi korak u prihvatanju svih postavki hrišćanskog učenja.
  5. Međutim, Pavle je ubrzo posle toga počeo propagirati da su svi propisi Tore zauvek dokinuti, nazivajući ih prokletstvom koga ih je Isus oslobodio:

Hristos je nas iskupio od kletve zakonske postavši za nas kletva, jer je pisano: Proklet svaki koji visi na drvetu. (Galatima, 3:13)

U pogledu obrezivanja on pokušava dokazati da po Isusu u tome nema nikakve koristi i kaže:

Stojte dakle u slobodi kojom nas Hristos oslobodi, i ne dajte se opet u jaram ropstva uhvatiti. Evo ja Pavle kažem vam da ako se obrežete Hristos vam ništa neće pomoći. (Galatima, 5:1-2)

  1. Kada je svet čuo da se Pavle ovako drsko suprotstavlja apostolima koji su direktno od Isusa učili veru, protiv njega podigao se talas pobuna, zbog čega je bio prisiljen da se Galatima obrati posebnom poslanicom.
  2. U ovoj poslanici on objašnjava da se oni ne slažu sa njim i zbog tog ih ukorava. Bilo bi poštenije da je rekao da se on ne slaže sa apostolima, prvim Isusovim učenicima. Ulažući sav trud da se opravda, on kaže da mu u shvatanju i tumačenju vere nisu potrebni ni apostoli, jer znanje direktno, putem objave, dobija od Isusa.
  3. Ova poslanica je napisana nakon jerusalimskog koncila, što potvrđuje da je već tada bilo došlo do raskola između Pavla i apostola koji su mu na koncilu izašli u susret stavši na njegovu stranu. Da je pre, ili na samom koncilu, između njih došlo do sukoba, oni ga sigurno ne bi podržali. Međutim, Pavle u svojoj poslanici ne navodi ni jednu reč o njihovoj pomoći, verovatno kao odgovor na njihovo kasnije protivljenje njegovim stavovima.
  4. Sve druge Pavlove poslanice su napisane posle ove, jer je po izjavi DŽej Vej Minila, njegova poslanica Galatima, najstarijeg datuma. Prema tome, sve što je u njima kazano o Trojstvu, utelovljenju, iskupu od greha, dokidanju propisa Mojsijeva zakona i sl. su samo lična shvatanja i razmišljanja Pavlova. U svemu ovome on nije mogao naći svoje istomišljenike među Isusovim učenicima.
  • Odnos između Pavla i Petra

U Delima apostolskim sve do 15. poglavlja se spominju aktivnosti Petra. Nakon toga, odjednom, o njemu prestaje svaki spomen sve do 27. poglavlja. Zašto je bilo potrebno ovo prešutkivanje o Petru? Odgovor na ovo može se naslutiti iz Pavlove poslanice upućene Galatima u kojoj se kaže:

A kad dođe Petar u Antiohiju, u oči njemu protiv stadohjer beše zazoran. (Galatima, 2:11)

Do ovoga je došlo neposredno posle jerusalimskog koncila. Nepobitno je dokazano da se Pavle nije suprotstavljao Petru sve do zasedanja pomenutog koncila, pa je njegov učenik Luka celo ovo vreme pisao o Petru. Međutim, kada je Petar došao u Antiohiju, posle održavanja jerusalimskog koncila i tamo se suprotstavio Pavlu zbog njegovih zastranjenih shvatanja vere, Luka je odjednom prestao da beleži bilo šta o njemu. Zato je Petar, u svetlu ovih događaja, naverovatnije kao i Varnava, napustio Pavla.

Posle ovog sukoba sa Pavlom u Antiohiji, Petar je, neovisno od Pavla, formirao svoj kružok pristalica za propagiranje ispravnog učenja o hrišćanstvu. Na to upućuje jedna Pavlova izreka u poslanici upućenoj Korinćanima u kojoj on kaže:

Jer sam čuo za vas, braćo moja, od Hlojinih domašnjih da su svađe među vama. A to kažem da jedan od vas govori: Ja sam Pavlov; a drugi: Ja sam Apolov; a treći: Ja sam Kifin; a četvrti: Ja sam Hristov. (Prva Korinćanima, 1:11-12)

Ovo govori da je već tada Kifa (Petar) bio formirao svoj nezavisni kružok i otcepio se od Pavla. Ovo upućuje na još nešto: njih dvojica se nisu podnosili. Do ovakvog zaključka došao je pisac studije o Petru. NJen sadržaj prenosi Britanska enciklopedija, na 642. strani, sedmog toma.

  • Odnos između Jovana i Pavla

Odnos između Jovana i Pavla je po svoj prilici bio kao i odnos sa njegovim kolegama Petrom i Varnavom. Nakon jerusalimskog koncila o njemu se u Delima apostolskim ništa ne govori, iako je on bio jedna od tri centralne ličnosti na koncilu i jedan od stubova na kojima je počivala Crkva. Nije nam poznato gde je, nakon pomenutog koncila, nastavio svoju misionarsku delatnost. Treba naglasiti da se ovde radi o Jovanu apostolu, jednom od Isusovih učenika, a ne o Jovanu Pavlovom učeniku, kome se pripisuje istoimeno Jevanđelje i tri poslanice Novog zaveta.

  • Pavlovi protivnici

Kroz sva tri prva veka istorije mladog hrišćanstva Pavle je imao svoje pristalice i protivnike. U trećem veku je, naime, hrišćanstvo, postalo zvanična vera vizantijskog carstva, a Pavlove pristalice zadobile su simpatije dvora, što je imalo presudan značaj za dalji razvoj hrišćanstva. O nekim od ovih Pavlovih protivnika, istorija nam je sačuvala neke vesti. Među njima se ističu: arenejska, nazaretska i ebionitska sekta. Oni nisu priznavali božanstvenost Isusa, niti Pavla za apostola. Živeli su u drugom veku po Hristu.

Nakon ovih sekti, u trećem veku je zabeležena plodna aktivnost pristalica Pavla Samosata, a u četvrtom Lucijevih i Arijevih sledbenika. Džejms Makinon, pisac knjige ‘Od Hrista do Konstantina’ o njima daje dosta podataka, pa se čitaoc može obratiti na nju. Dalji razvoj hrišćanstva išao je u pravcu verovanja u:

– Trojstvo;

– Raspeće radi iskupa od greha koji je počinio Adam;

– Da će Isus suditi ljudima na Sudnjem danu, a ne Bog.

Odlomak iz knjige ‘Istina o hrišćanstvu kroz istoriju i verovanje’ autora Mustafe Šahina.