O Isa´u alejhis-selam, komentar hadisa

O Isa´u alejhis-selam, komentar hadisa

Dr. Adnan Silajdžić

O Isa´u alejhis-selam, komentar hadisa
(Poglavlje iz knjige: 40 HADISA SA TUMAČENJEM, Izdavač: Zeničko muftijstvo, 1993. god.)

Prenosi se od Hemmama b. Munebbiha da je rekao: Ebu Hurejre je prenio brojne hadise od Poslanika, jedan od njih je da je Muhammed, a.s., rekao:
“Među svim ljudima ovoga i budućeg svijeta ja sam najbliži Isau, a. s., sinu Merjeminu.” Oni su kazali: “Allahov Poslaniče, kako to?” Na to je Poslanik odgovorio: “Poslanici su braća po vjeri, majke su im različite, a njihova religija je istovjetna, a između mene i Isa´a nema Poslanika.” (Muslim, Fedail, 145.)

Sadržaj ovoga hadisa za nas je prije svega značajan sa stanovišta povijesti objavljivanja Allahove Objave. U ovome, kao i u mnogim drugim hadisima, naglašava se kontinuitet Allahova, dž. š., poslanja, koje otpočinje sa Ademom, a. s., nastavlja preko Nnha, Ibrahima, Musaa i Isa´a, alejhi-mu-s-selam, i stiže do savršenstva u poslanju posljednjeg Allahova, dž. š., izabranika.

Skladno tome, sadržaj hadisa nam otkriva činjenicu da su svi poslanici bili izabrani i pozvani sa zadatkom da izvrše jednu svetu dužnost, a to je da svojim sunarodnicima objave da je Allah, dž. š., jedini Bog, da je On Stvoritelj Univerzuma, i da samo Njega treba moliti za pomoć. Realiziranjem takve zadaće poslanici su izgradili jedno jedinstveno religijsko bratstvo o kojem Muhammed, a.s., govori u hadisu.1 S druge strane, razlika, ukoliko i postoji, ne odnosi se na temeljne istine vjere, nego na izvjesne aspekte zakona (šeri’ at). Jer sam Poslanik u hadisu ističe kako je svim poslanicima vjera jedna, i time želi kazati da su im istovjetni objava i pokoravanje Allahu, dž. š., iako postoje stanovite razlike kod Njegova opisivanja (atributi).

Sadržaj hadisa nam također govori o tome da je Isa, a.s., jedna od ključnih ličnosti povijesti poslanja, o kome Kur’ an i Poslanik govore sa osobitim poštovanjem i hvaljenjem. Život Isa´a je u Kur’anu predstavljen kroz dva temeljna vida: njegov ljudski život i njegovo rođenje. Kratko kazano, kada je u pitanju njegov ljudski život, a što je za sadržaj hadisa zapravo i najvažnije, Kur’an a i hadisi, ističu da je on Poslanik, glasnik Allahov, dž. š., koji je imao zadaću da svojim sljedbenicima prenese čistu Jedinost Božju i da ih uputi na istinski put Njegove vjere.2
Kur’an općenito koristi riječ “rob Božji” za sve poslanike, pa tako i za Isa´a, a. s., jer Allah dž. š., je Vladar, a sva ostala stvorenja su Njegovo djelo i rezultat Njegove odredbe. U kontekstu toga se da govoriti o nekim nesumnjivim sličnostima Muhammeda, a. s., i Isa´a, sina Merjemina. Sličnost između ova dva poslanika potcrtava i Kur’ an. U ovome komentaru naglasićemo samo neke od njih.
Kur’an iznosi činjenicu da je Merjemina majka upućivala ovu molbu Bogu od njenoga rođenja: “Odista, ja nju i porod njen stavljam pod Tvoje okrilje od prokletog šejtana.” (III, 36). I Allahov Poslanik je isto tako bio podučen da se utječe Allahu, dž. š., od prokletoga šejtana: “I reci: “Tebi se ja, Gospodaru moj, obraćam za zaštitu od priviđenja šejtanskih, i Tebi se, Gospodaru moj, obraćam, da me od njihova prisustva zaštitiš.” (XXIII, 97-8).

Pored toga, i jedan i drugi su bili lišeni roditeljske brige i ljubavi. Određenije kazano, Isaovo a. s. rođenje bez oca, koje ima karakter nadnaravnoga, lišilo ga je one naravne srodničke očinske ljubavi, dok je Muhammedov, a.s., otac umro prije njegova rođenja. Zbog toga su obojica živjeli i rasli u okrilju neizmjerne Allahove, dž.š., brige i pažnje, od samih početaka njihova života.
I jedan i drugi bili su poslanici kojima je data sveta Allahova knjiga. Kada je riječ o Isau, a. s., Kur’an veli sljedeće: “Ja sam Allahov rob”, on reče,”Meni će On knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti” (XIX, 30). I s obzirom na Muhammeda a. s.. slično je kazano: “Hvaljen neka je Allah koji svome robu objavljuje Knjigu i to neiskrivljenu.” (XVIII, 1).

Osim toga, može se kazati da je Iss bio potpomognut Duhom svetim (Er-Ruh el-Kuddus): “A Isau, sinu Merjeminu, očigledno smo dokaze dali i Džibrilom ga pomogli.” (II,87). Tako je bilo i sa Poslanikom islama: “…pa je Allah spustio pouzdanje svoje na njega, pomogao ga vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je gornja”. (IX,40), i reci:” Od Gospodara tvoga, objavljuje ga melek Džebrail kao istinu da još više učvrsti vjernike u vjerovanju, i da bude putokaz i radosna vijest svim muslimanima.” (XVI, 102) 3

lako nema neke direktnije veze sa sadržajem citiranoga hadisa, čini nam se da bi bilo uputno ovom prilikom istaknuti barem osnovne razlike između islama i kršćanstva vezane za Isa´a a. s. Odmah da kažemo da ovdje ne mislimo na kršäanstvo iz doba Isa´a (Isusa), jer tada i nije bilo tačaka koje su se suprotstavljale islamskome kazivanju. Ovdje mislimo na kršćanstvo iz kasnijega perioda koje se počinje razvijati drugim tokovima i počinje dobijati obrise jedne sustavne teologije.
Postoje tri fundamentalne razlike na koje ovdje treba ukazati. To su učenje o “Sinu Božjemu” (Logosu), dogma o “Svetome trojstvu”, koje će se poslije Kalcedona (451.) razviti u buduću trinitarnu katoličku teologiju, i napokon učenje o “Duhu Svetome”.

Kur’an osporava kršćansko učenje o Isau a. s., kao “Sinu Božjemu”. Dakle, prema temeljnim islamskim izvorima, Isa a. s., nije sin Božji, kako to naučava krščanski Simbol vjerovanja, nego je sluga Božji koji nije nikada napustio objavljivati vjerovanje u Jednoga Boga i koji je uvijek svoje učenike (apostole) pozivao na obožavanje Allaha dž. š., s tim u vezi se onda može kazati da su Isa a. s., i njegova majka bili smrtni, kao što su smrtna sva stvorenja Univerzuma.4 Kada je u pitanju izraz “Sin Božji” koji se u Evanđelju vezuje za osobu Isa´a, treba kazati da su ga upotrebljavali i svi starozavjetni poslanici, označavajući njime istinskoga Božjega pokornika.5 S druge strane, ako se konsultira odlomak koji se nalazi u Matejevu Evanđelju, lahko de se uočiti, kako to ističu muslimanski teolozi, da je Isa a. s., htio navlastito objasniti smisao tog izraza rekavši: “Sretni li su tvorci mira, jer će se oni zvati Sinovi Božji.” 6

Skladno ovome treba govoriti o različitim naučavanjima oko Isaove smrti. Odmah valja istaknuti da u temelju kršćanskoga gledanja na Isusovu smrt stoji tzv. Istočni grijeh. U vezi s tim katolička teologija naučava da je Isus jedini pravi spasitelj svijeta, koji je patnjom i smrću na Kalvariji imao otkupiti ljudske grijehe i omogućiti im kroz Novoga Adama pristup zajedništvu Božjem.7
Prema Kur’anu, ni Isa a. s., a ni Muhammed a. s., nisu nikakvi spasitelji, jer njihov dolazak ne podrazumijeva nikakvo otkupljenje grijeha o kojem islam ima posvema drugačije gledanje. Oni dolaze da svojim poslaničkim primjerima, koji nisu nikakva nova gnosa ili učenje, omoguće ljudima da postignu visok stepen pobožnosti i Allahova dž. š., zadovoljstva. Islam nije posebno zainteresiran za Isaovu smrt; on, istina, odbija njegovu smrt na Kalvariji kao povijesnu činjenicu.8 Zanimljivo je istaknuti da ovu povijesnu činjenicu ne osporava samo islam, nego i neke tendencije unutar kršćanstva, kao što su recimo modalisti i gnostici.9

Katolički teolozi dogmu o sv.Trojstvu utemeljuju na jednom stavku koji se nalazi u Matejevu Evanđelju. A to je: ” Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha svetoga”.10 S druge strane, islamski teolozi u tome vide Gospodara objavitelja, Poslanika dostavitelja i Allahova dž. š., posrednika (Džibrila) u prenošenju Njegove poruke Poslaniku. Skladno ovome muslimanski teolozi smatraju da se dogma o sv.Trojstvu prihvatila tek nekoliko stoljeća nakon Isa´a a. s., i to uz veliki otpor što su ga pružili Arijevci i unitarci.11
I kršćanstvo i islam u svojim svetim knjigama govore o Duhu svetome. Kršćanstvo časti Duha svetoga trećom božanskom osobom koja je nadisanjem proizašla iz Oca i Sina. Preciznije kazano, u Evanđelju se Duh sveti vazda pojavljuje uz Isusa.12 S druge strane, Kur’an u više navrata naglašava da je Bog pomagao Isau preko Duha svetoga.13 Ali, prema Kur’anu, Allah dž. š. je i druge poslanike pomagao na istovjetan način, pa tako i Muhammeda a. s.14

Evidentno je da Kur’an upotrebljava određene riječi koje su upotrijebljene u kršćanskim tekstovima. Međutim, one u kontekstu Kur’ana, a i Hadisa, imaju drugačiji smisao, koji je skladan islamskome monoteizmu. Pored toga, zanimljivo je istaknuti da je Muhammed a. s. u vezi sa Hassanom b. Sabitom i njegovim pobožnim pjesništvom, govorio da je “duh sveti” pomagao Hassana.15
Zaključimo da kur’anska kategorija Duha svetoga, koja se najdirektnije vezuje za Isa´a, a i za druge poslanike, ne podrazumijeva nikakvu treću božansku osobu, nego naredbu ili volju Božju. Kur’an dakle osobu Duha svetoga promatra sukladno zahtjevima Božije transcendencije, koja isključuje bilo kakve antropomorfizme.
Muhammed Ataurrahim u svojoj već pomenutoj knjizi sadržaj hadisa sublimira ovako: Poslanici su braća – Oni su svi jednaki; i ne postoji nikakva razlika među njima. Sinovi su jednoga oca – Svi su objavljivali jedno jedinstveno učenje – La ilahe illa-Allah – Samo je Allah Stvoritelj. Ne postoji ništa što bi se moglo udružiti sa njim u Njegovu božanstvu. Njihove majke su različite – Svaki poslanik je bio poslan jednome određenome narodu i u posebnome vremenu. Poslaniku je za njegova vremena otkrivan sunnet, ili model življenja, praksa ili model društvenoga ponašanja po kojemu će njegova zajednica organizirati svoj život. Kada je novi poslanik dolazio svojemu narodu , on je sa sobom stvarao novu formu sunneta koji je bio u skladu sa novim vremenom. To je šeriat ili put poslanika. Tako, dolaskom Muhammeda a. s., Božja objava dobija svoju konačnu formu. Otuda se i vjerovjesništvo, kao specifični transhistorijski fenomen religija, završava posljednjom Allahovom knjigom, Uzvišenim Kur’anom. A poslanstvo se završava sa Sunnetom Muhammeda a. s.

Nauka o pobožnosti i sami načini približavanja Allahu dž. š., potvrđeni su u Knjizi i Sunnetu prvog Ademovog a. s. sina. Poslanički put Isa´a poslanika islama završen je. A poslanički put islamskog poslanika Muhammeda a. s., je otpočeo. Ovaj ajet iz Kur’ana otkriva jednu veoma važnu činjenicu konačnog objavljivanja Allahova dž. š., šeri’ata: “Sada sam vjeru vašu usavršio i blagodat svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera. ” ( V,5)

—————————————
Bilješke:

1. Usp. En-Nevevi, Sahihu Muslim bi-šerh en-Nevevi, XV, str. 119.
2. Usp. Kur’an, LXI, 6; III, 46.
3. Usp. El-‘Askalani, Fethu-l- Bari., VII, str. 291.
4. Usp. Kur’an, V, 17.
5. Usp. Psalmi, 2,7.
6. Usp. Mat, 5,9; usp. M. Ataurrahim, Jesus a Prophet of Islam, London, 1979.
7. Usp. M. Eliade, Encyclopaedia of Religion, VIII, New York, 1987.
8. Usp. Kur’an, IV,157.
9. Usp. A. Franzen, Pregled povijesti Crkve, Zagreb, 1983.
10. Mat, 28,19-20
11. Usp. M. Ataurrahim, op. cit., str. 112.
12. Usp. Iv, 7, 37.
13. Usp. Kur’an, II, 87.
14. Usp. Kur’an, XVI, 102.
15. Usp. El-Buhari, 8, 68.

http://www.dzemat-oberhausen.de/pages/teme/sunnet/o-isau-alejhisselam-komentar-hadisa-adnan-silajdzic.php